Novi album Jacka Johnsona ne donosi ništa novo, štoviše sličniji je njegovim prvim albumima. Jedan od razloga tome je i to da je snimljen u njegovom privatnom Mango Tree Studiu na Hawaiima, pa se nekako vratio korijenima za razliku od prethodnog albuma To The Sea koji je prilično obogaćen električnim gitarama.



Kroz album se isprepliću lagane, ljubavne pjesme tipa I Got You (I got everything), Never Fade (It feels good to be the one that you want/ When all I want is you, can never fade yeah) za koje je izjavio da su posvećene njegovoj ženi, pa do malo energičnijih Shot Reverse Shot i Tape Deck. Tape Deck govori o njegovom punk rock bendu u kojem je svirao kao tinejdžer, pročitao sam u jednom intervjuu da su svirali covere Fugazija i Bad Religiona, a sam Jack je rekao da su vjerojatno izgledali kao naj un-punk punk cover band jer su svi bili u japankama i surferskim hlačicama. Home i Washing dishes nam sugeriraju da ipak ima 38 na leđima i da se je pomirio s kartama koje mu je život podijelio. Kao i uvijek između svih tih chillerskih stvari uspio je i dotaknuti se nekih problema pa u Ones and Zeroes spominje probleme klimatskih promjena. Moj osobni favorit na ovom albumu je As I Was Saying (My mind feels crazy / When all these thoughts come rushing in / Should I be trusting them / Or only let them be?) nekako me najviše podsjeća na njegove ranije radove.



Jackova glazba sama po sebi nije ništa specijalno, ali njegov glas, njegova pojava i njegova karizma poništavaju svu tu običnost i čine od nje umjetnost. Uz njegove pjesme stvarno se osjećate kao da surfate na Havajima ili da ležite na nekoj plaži i samo chillate, i zato pustite Jacka i uživajte u sunčanom danu.

ocjena albuma [1-10]: 8

vedran balagović // 28/10/2013