Osnovani 2009. u Lausanne vrlo brzo su iste godine objavili prvi EP "Booze, Hell, Spades, Rock'n'Roll" i onda potom nanizali jedno split izdanje "Split'n'Roll" (2010), pa debi album "Check, Raise Or Fall" (2011), potom EP "Too Much Too Rock'n'Roll Never Killed The Show" (također 2011), a evo sad i drugi album "Sleep Wheen You Die". Otpočetka rade kao kvartet (Peter - gitara, vokal, Pascal - gitara, vokal, Xax - bas, prateći vokal i Sergio - bubnjevi, prateći vokal), uigrani su, održali su brojne koncerte i s njima vjerojatno nije dosadno ako volite hard-rock.

Melodijske linije su im posve jednostavne, mnogo toga formatiraju na bazi čvrstih riffova i međuigara, obožavaju gorde mačo refrene i po ničemu se osobito ne razlikuju od klasičnih bendova za bajkerijade. U kratkim crtama. Sve ono o čemu su pričali, pjevali i zajebavali se AC/DC koji su im najveći uzori, potom ZZ Top, Whitesnake, Thin Lizzy, Van Halen itd., to sustavno podržavaju i ovi Švicarci vrlo pjevnim i reskim 'clean' vokalima. Uglavnom, sve je tu isto - traže se žene, emocije, brze vožnje u oldtajmerima, svratišta pored cesta, striptiz barovi, dobra piva i seks, također uključujući i odličnu produkciju, kao i povremene iznenađujuće kraće improvizacije svih instrumentalista.

Prve dvije pjesme "Back in town" i puno žešća "Free fire me" su namjerno zbog same priče uvrštene na početak mada zvuče kao naš Parni valjak otprilike sa albuma "Ugasi me" kad su se uhvatili hard-rocka. To može malo dezorijentirati zbog sladunjavosti 'bejbe, vratio sam se u grad' i 'tražim akciju, a tvoje srce je kameno'. Zato je "Lust highway" kaloričan hard-blues pozivajući 'žudno na jurišanje po auto-putu', a prva hitčina "Get dead on the road" u klasičnom AC/DC maniru prva prepreka i opasnost za daljnju budućnost brzopotezne veze - 'biti ćemo mrtvi na cesti'. U "Independence day" razvijaju moćnu hard'n'roll razaraču, ali i pomalo gube solidno zamišljen koncept skretajući lirski preglamurozno u proslavu Dana nezavisnosti. Ipak, ima smisla jer se u narednoj pjesmi, također vraški brzom hard-bluesu "Goddamn wrong" nakon pijanke bude na podu punom razbacanih boca. U znatno laganijoj "From north to south" našprancanoj blueserskim solažama raspredaju melodramatičnu storiju kada 'bejbe više ne vjeruje' i slijedi raskol veze. I tako do kraja albuma. Ona gleda s distance kako oni sviraju na pozornici, a oni su zbog toga vrlo ljuti, frustrirani i ucviljeni ("We don't give a damn"), pa onda lamentiraju o životu bez prijatelja da je to 'kao pivo bez vatre, teško jebena usamljena noć' ("Pancake girl"), pokorno tvrde da 'nemaju izlaza' i da se odmah 'zaljube ako ih se pozove na ples' (jedna od najžešćih "T.I.N.A." - 'there is no alternative'). Na koncu daju sve od sebe parolom 'previše r'n'r-a nikad ne ubije predstavu' (naslovna "Sleep when you die"). Po ovoj posljednoj je i nazvan njihov prijašnji EP "Too Much Too Rock'n'Roll Never Killed The Show".

Uglavnom, to je klasična hard-rock priča sa svim potrebnim argumentima, no kad već toliko zuje o seksu i djevojkama, nisu se sjetili napraviti barem jedan lagani stiskavac ili baladu, pa makar bila otrcana poput "Wind of change" ili "Love hurts". A na to komadi padaju kao nekad u Jugoslaviji na "Krivo je more" ili "Jedina moja".

Naslovi: 1.Back in town, 2.Free fire me, 3.Lust highway, 4.Get dead on the road, 5.Independence day, 6.Goddamn wrong, 7.From north to south, 8.We don't give a damn, 9.Pancake girl, 10.T.I.N.A., 11.Sleep when you die

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 31/08/2013