Ne podsjeća li ime ovog benda na sličnu složenicu Soundgarden ili Badmotorfinger? A, bome, i zvučno neodoljivo podsjećaju na ove velikane iz Seattlea. Odličan vokal Radovana Wickeda Skendžića vrlo blizu je performansima Chris Cornella, basovi Alexa Animal Miloševića skidaju one finese Ben Sheperda, gitare Ivice Edge Stankovića, Uroša B.Boy Kovačevića i Vladana Paje Vučkovića zvuče kao da ih je odsvirao mirni Kim Thayil u najboljim danima kad se malo napušio, izdrogirao i otpustio kočnicu, dok se jedino programer bubnjeva Alexa 69 Jonić koji je ujedno i producent nikako ne može približiti umijeću Matt Camerona. Ritam mašina ipak ne može u ovom slučaju nadomjestiti živi ljudski temperament.

Ali su im zato pjesme anjc-a. Napumpane su vraški dobrom i pozitivnom energijom, sjajnim vokalom s tekstovima na engleskom jeziku i nekolicinom žanrovskih složenaca od hard-rocka, stonera, grungea, metala i prljavog garažnog rocka. Osnovicu čine strahovito dobre kombinacije riffova, šuseva koji tuku u glavu, niz veoma melodičnih basova tretiranih na različite načine, te izuzetno nadahnute pjesme koje se posve razlikuju jedna od druge.

Uzmemo li ponovno na preslušavanje neponovljivi "Badmotorfinger" koji je kompletno imao set nevjerojatno kreativnih i posve različitih pjesama, to isto se uočava i na albumu ovih Beograđana ali u drugom smislu. Ama baš ništa nisu kopirali ili uzeli od svojih idola (a pretpostavljam da su Soundgarden jedni od njih), već su praktički nastavili tamo gdje su se zaustavili oni od kojih se očekivalo mnogo. Nema ovdje AC/DC, Black Sabbath, Led Zeppelin ili Deep Purple spike, ni govora. Ovo je moderni bend 21. stoljeća s velikim utjecajima duha žestoke rokačine 20. stoljeća onih koji su se trudili klasične teške žanrove unaprijediti dovitljivim inovacijama. Alternativnim, onim posljednjim koji je poharao svijet početkom 90-ih godina zajedno s Nirvanom, Alice In Chains, Pearl Jam i ostalim velikanima što su prodali nezamislive milione ploča i cd-ova, te se vrtjeli do besvijesti svakog dana na MTV.

E, da. BlueJardHill su upravo to s odličnom produkcijom unatoč ritam mašini za koju bi neupućeni mogao pomisliti da je bubnjeve odsvirao čovjek s palicama.

Kad sam prvi put poslušao album nisam mogao vjerovati koliko je ovo dobro urađeno i kako taj Radovan ima sjajan, pravi muški testosteronski vokal koji razara svakim svojim otpjevanim stihom upravo poput Cornella ranih 90-ih. Čoveče, hej, pa gde si taj moćan glas skrivao sve ove godine??? A pjesme su urnebes. Fenomenalno odsvirane, koncipirane sa svim potrebnim medikamentima i nema ama baš niti jedne ispodprosječne ili dosadne.

Mogao bih sada razvezati analizu svake od njih, no tu ima toliko instrumentalističkih klopki, odličnih breakova na pravim mjestima, nevjerojatno vrsnih riffova, solaža i odličnih tekstova da mi je bolje ostati bez riječi. I bez daha se samo drmusati u ovom fantastičnom tempu punih 38 minuta. Dojam kojeg je na mene ostavio ovaj album je iskustvo iznenađenja kakvo se desi možda jednom u desetak godina - ošamutio me.

Ne znam s čime bih počeo i čega bih se uhvatio kad je ovdje sve tako savršeno posloženo kao u najboljim djelima Shakespearea, Mozarta, The Rolling Stones, Davida Bowiea i Meredith Monk u kojima nema ama baš niti jednog detalja koji ne štima ili koji je suvišan. Ovdje je sve na svome mjestu, ničega previše, ničega premalo, točno odmjereno ko' na vagi s tri decimale, ma u sitnicu, na tisućinku grama perfektno odvagano i pomno promišljeno što može ići u kompoziciju.

Kad krene uvodna, praktički i najlaganija "Sleep tight" još se može uočiti sindrom ritam mašine, ali riffovi, snažan bas a'la Joy Division "Isolation" i fantastičan vokal skreću pozornost na kompaktnost pjesme. Pomislite da je ovo fokus od kojeg neće dalje mrdnuti, ali brus. "We are shit" s djelomičnim raspoloženjem "Spoonman" je također relativno 'laganija' u samom uvodniku, no razvezuje se u vrlo dobar kompleks Soundgarden i žestokih Foo Fighters sa stalnim oscilacijama dinamike. Ne, oni uopće nisu sranje. Oni su fantastični. "New era" je puna breakova, jazziranih riffova, r'n'r snage i dinamike kakvu otprilike imaju zagrebački Kevlar Bikini, a onda slijedi Motorhead rešetanje u "Tribute to LSD" koja istovremeno zagovara i punk i hardcore i metal, a i garažu najluđih The Stooges. Čak je i Radovanov vokal nalik na Iggy Popa. Ludilo!!!

"Sad is the hunter" približava onu kompleksnost riffova Soundgarden iz recimo "Rusty cage", Radovan repa i pjeva, gitaristi su si dali oduška za solo egzibicije prebirući po žicama vrsnim tehnikalijama, a cijela skladba ima šmek funk-metala s odličnim zborskim arijama. Posebnu stavku albuma čini "PIN", daleko najjednostavnija skladba nabijena repetativnim riffovima u kojima gošća Milena Blondie Dimitrijević recitira vrlo upečatljivo brojke koje svaki korisnik digitalne tehnologije ukucava u svoj mali medij na bankomatu, računalu, mobitelu, e-mail adresi ili negdje drugdje. Svi smo uhvaćeni u klopku digitalnog sistema, imamo OIB-e, označeni smo brojevima kao nevini ljudi u nacističkim logorima. Nisam išao u istraživanje redosljeda brojeva koje recitira Milena, možda i imaju neko značenje kad bi se povezali u redosljedni niz. A možda su proizvoljne cifre.

"Blue blue sky" je ubjedljivo hit albuma s plesnim funk ritmom i pratećim, nadosnimljenim vokalima, jednim nenadmašnim krikom i sjajnim gitarskom radom. Ovo bi odmah Soundgarden uzeli za svoj novi singl koji bi ih mogao dovesti vrlo visoko na USA i UK ljestvicama. Moža čak i na top-10 nakon 20 sušnih godina bez hita kojeg će pjevušiti i nezainteresirane domaćice. Njima ovakav hit apsolutno ne bi naškodio, štoviše, vratio bi pouzdanje nakon dobrog, ali ne i pretjerano odličnog "Animal King" albuma s kojeg malo tko pamti neku izrazito dobru hitoidnu pjesmu. Tu je još jedan instrumental "Western melody" s 'catchy' solažama, prvim i jedinim blastbeatovima na albumu, repetirajućim melodijama i improvizacijama gitarista kojima je konačno dozvoljeno da se razmašu po željama u 5 i pol minuta umjerenog tempa s progressive akcentom.

Posljednje dvije su iznenađujuće pjesme otpjevane na srpskom. "LSD" je urnebesna kombinacija hard-rocka, punka, hardcorea, D-beata, thrasha i metala (što je sve skoro pa isto) ističući suprotno od samog naziva vrlo pozitivistički stav nalik na straight-edge Fugazija koji su upravo s bijesom i agresijom mijenjali svjetonazor i ideologiju zadrtih narkomana i hardcoreaša. "Nebo vedro je" (snimljena još 1998!) idealno pada kao b-strana singla "Blue blue sky" zbog naglašenog gitarskog funk tretmana i ritmičkih konstitucija koje zvuče upravo kao živi bubnjar. Dobar je i tekst, kao i smisao cijele pjesme. Nema primjedbi.

Cijeli album ulazi u uho od prve ako ste poklonik stonera, grungea, alternativnog snažnog rocka, hard-rocka i metala. Ova ekipa šiba s riffoidnim bičevima i metaforičkim lirskim injekcijama, te nevjerojatno snažnim i moćnim pjesmama od kojih se ne zna koja je bolja. Da ne kompariram slične srpske bendove poput Bjesova, Dža ili Bu ili daleko tromijih Jewy Sabbaty, ova nova momčad BlueJardHill je spremno odradila zahtjevan zadatak moćnog hard-rock sastava naglasivši najvitalnije i najbolje karakteristike vlastitog umijeća unijevši šarm iskonskog i originalnog pristupa prema rocku, mada znam da se mnogi neće složiti samnom smatrajući da je ovo kopija Soundgarden i još nekih jako dobrih 'teških' rock bendova.

Da su bubnjevi odsvirani uživo sa strašću najboljih rock bubnjara, ovo bi bila čista desetka.

Naslovi: 1.Sleep tight, 2.We are shit, 3.New era, 4.Tribute to LSD, 5.Sad is the hunter, 6.PIN, 7.Blue blue sky, 8.Western melody, 9.LSD, 10.Nebo vedro je

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/08/2013