Ovaj duet bend su bili Faris Stanković - Fritz i Žanko Andrić - Hans, treći redovni član je bio Robert Banić -Roba, a svi su oni zajedno radili na malim sintesajzerima Yamaha dx7 i snimali se u sobi daleke 1983. godine kada je electro/synth-pop bio u najkomercijalnijem izdanju. Tražio sam bilo kakve podatke o njima, ali nisam ništa našao.

Ovdje je neuništivi Zdenko Franjić uspio tko zna odakle izvući snimke tog malog kućnog synth-pop benda, jako su loše, bez ikakve naknadne produkcije i stavljene na cd. Ne razumije se tekst na srpsko-hrvatskom i njemačkom ("Ich habe allebaide - ja imam oboje"), ali se osjeća da duh D.A.F. i Cabaret Voltaire lebdi 'tu negdje'. Samo su 4 pjesme, naravno lo-fi kakvoće audio-kasete, vokal mumlja kao da će jednog dana netko pokušavati otkriti značenje tekstova (manje-više uopće se ne razumiju, koliko god sam se trudio razabrati ih), ali muzika im na trenutke pokazuje prilično dobre performanse. Synth, prastara jednostavna prateća ritam mašina, bas i gitara pod utjecajima new-wave bendova koje sam i ja nekoć slušao. Danas sve to prodaju bendovi i izvođači pod nazivnikom indietronica, IDM i elektronski dream-pop s izlikom da rade drugačije od mainstreama. Zabluda.

Bend je pokušavao kombinirati vedete NDW-a - D.A.F. i Grauzone (sjećate li se njihovog hita "Ice bear"?), te mega uspješne štoseve tada popularnog njemačkog benda Trio ("Da da da"), a uspio je da zvuči kao prilično patetičan dream-pop/electro band poput shoegazera koji su se priključili na elektroniku s kojom tehnički nisu uspjeli korektno ovladati. Ipak, mora se staviti na stranu loš snimak, punkerski konformističan vokal (daleko od bilo kakvih poimanja Ian Curtisa ili Phil Oakeya iz The Human League), te po svemu sudeći jako plašljivi tekstovi o otuđenju - "Davitelj", "Ona traži nožem tajne po mom srcu", "Luda kutija". Jedna od ove tri je instrumental pod utjecajem glazbe John Carpentera iz filma "Noć vještica" ("Halloween", 1978.), no ne može se saznati koja jer poredak skladbi na cd-u ne odgovara poretku na omotu. Tu nema dostatno kanalizirane snage, te recimo spram albuma "Strah od monotonije" Pekinške Patke (ili Beograda) s kojima su približno slični u istom vremenskom kontekstu, bili su potpuni autsajderi bez adekvatno realizirane ideje. Na omotu stoji: 'snimano je ljeti prijepodne kod Farisa u sobi dok su njegovi starci radili, dok nismo gledali filmove na video kasetama, slušali muziku, cugali kao obično i bili kokuzi da bi išli na flipere i stolni fudbal'.

Nakon 30 godina lako je objaviti stare snimke izvučene iz arhiva, no osim dokumentarne vrijednosti neku drugu je teško pronaći.

Naslovi: 1.Davitelj, 2. Ich habe allebaide (ja imam oboje), 3.Ona traži nožem tajne po mom srcu, 4.Luda kutija

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 13/08/2013