Očito da je probna pjesma "My love takes me there" bila samo lukavi mamac izbačen da podgrije strasti povodom reuniona ovog benda Simon Booneya i njegove supruge Bronwyn Adams. Bila je reminiscencija onoga po čemu je Booney dvije decenije peglao nakon razlaza - countryiju i americani, no ustvari se radilo o pilot 'fifty-fifty' skautu koji je samo provjeravao teren s nostalgijom na prizivanje nekadašnjih vremena neuspješno prohujale mladosti u Australiji. I kao što već možete pogoditi, novi povratnički album je miš-maš spoj novog i starog darkerskog ruha.

Izuzev nje, tu su još mračna 3 country/blues/southern rock uboda - atmosferične lagane balade "Domina", "Beyond good and evil" i završna "Streets of west Memphis" koje ipak više toga duguju klasičnim Caveovim The Bad Seeds s kojima su zajednički članovi bili Mick Harvey i Rowland S.Howard tokom 80-ih godina. Preostale 4 pjesme (da, na žalost, album ima svega 8 brojeva) prikazuju stari šmek benda - uvodni singl "Goddess" i rasplesana mantra "Riven man", te pred samom završnicom albuma i naslovna "American twilight" su prave razarače artističkog post-punka s konotacijama indie-rocka 21. stoljeća, te spadaju u red najžešćih kompozicija koje je Booney s različitim postavama benda uspio otisnuti na nosač zvuka. "The colonel" je nastavak epske postmoderne po kojoj je bend stekao široku prihvaćenost među ljubiteljima alternativnog rock izraza u drugoj polovici 80-ih. U ovoj skladbi kompletna postava se u sporoj dinamici najintimnije poigrala sa instrumentalizacijom koja nije daleko od sličnih neo-folk standarda Current 93 i eteričnih Swans: u glavnoj ulozi su Browney (violina), multiinstrumentalist Troy Gregory (The Dirtbombs, Prong, Killing Joke, Electric Six, Swans, Spiritualized, Witches...) i Matthew Smith (klavijature), dok su 'žestoki' momci, bubnjar Jim White (The Dirty Three), te gitaristi Aleksander Hacke (Einsturzende Neubauten) i David Eugene Edwards (16 Horsepower i Wovenhand) svoje moćne role odigrali u drugim, daleko nabrijanijim pjesmama.



Kao što se i moglo očekivati, Booney se svojim i dalje mračnim, no i ne kao nekad tugaljivim, sarkastičnim i emotivnim bariton vokalom pozabavio osnovnom problematikom okoline u kojoj živi - američkim imperijem sagledanim iz Detroita. Kroz tekstove on daje svoju viziju bezbožnički gramzivog društva nagovještavajući mu sumrak, krah i smak, primjerice 'čitavo jato ptica na nebu izgleda kao jastrebovi, a ti si golub, aloha motherfucker' (naslovna "American twilight"), 'novinarski krug bandita, pobuna, vukovi lutaju nekažnjeni' ("The colonel") ili 'moraš se maknuti, ima da se makneš' ("Riven man").



Nije da Booney ima riješenje ove ogromne kompleksne truleži, ali postavlja u određenim segmentima klasičnu hipotezu o bolesti, štetnosti i lošem emotivnom stanju. U tom pogledu je potpuno ispunio svoju zadaću kao kritički posmatrač prosjaka i lopova koji se sakrivaju iza otrcane teze o religiji, moralu, zlobi i prkosu gdje 'svatko želi biti no.1'. Lirski gledano, pogodio je suštinu i poigrao se metaforama kroz apokaliptičnu prizmu, međutim, ne treba smetnuti s uma da je sve to on mnogo ranije radio u daleko boljem izdanju, osobito u 'berlinskoj' fazi kada je koncem 80-ih predvidio pad Nikolaja Čaušeskua. Sasvim sigurno zato jer je tada sa zapadnog bloka bilo dozvoljeno govoriti i djelovati sve kontra 'jebenih komunista', no ovom prilikom se ipak nije usudio na radikalne lirske poteze protiv zemlje koja mu je dom već 2 decenije.

Možda bi mu bilo 'lakše da se makne'. A kao što se već 5 puta do sada selio (Sydney, Melbourne, London, Berlin, Detroit), možda će idući album, ako do njega dođe, biti urađen na nekoj novoj lokaciji.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/05/2013