Slovenski sastav Kladivo, konj in voda bio je svojevremeno sporadično znan u okviru folk/progressive-rock scene bivše Jugoslavije mada su tada ti pojmovi bili vezani uz široku lepezu izvođača poput Igre Staklenih Perli, Indexa, Leba i soli, Topićevog benda Time, Quatebriga, Jadranke Stojaković, Miladina Šobića, Drage Mlinarca, Drugog načina, Buldožera, Laboratorije zvuka... Svatko od njih je imao neke zajedničke poveznice s ovim transžanrovskim križancem folka i progressiva, no malo toga se moglo približno bliskog pronaći između recimo Igre Staklenih Perli i u ovom slučaju ovog benda kojeg je pokrenuo Dani Bedrač (gitara, bas gitara, udaraljke) 1978. godine s muzičarima iz Celja, Žaleca i okolice.
Njegov izraz je bio zakašnjeli odjek flower-power/hippy generacije koja se tih godina još samo revalorizirala zahvaljujući filmskom spektaklu rock-mjuzikla "Kosa" ("Hair"), no niti to nije najtočniji prikaz njegovog profila. Ustvari, on je bio vrlo blizak radovima Joan Baez, Emmylou Harris i Simon & Garfunkela gdje je uloga folka bila u prvom planu zahvaljujući naglasku melodija akustične gitare i širokom rasponu zapadnjačke suvremene 'narodne' glazbe koja je proizašla iz rocka, bluesa i countryija. Danas bi se to moglo krstiti u svojevrsni world-music i etno koji je vrlo blizak našim damama Dunji Knebl i Lidiji Bajuk, pa i nekim radovima Afiona. A nije primjerice u nekim detaljima niti daleko od americane.

Bend je radio u dvije faze: akustičnoj do 1983. kada su objavljena dva nosača zvuka "Zorenje" (OO ZSMS Žalec, 1979, audio kaseta) i "Vidov ples" (PGP RTB, 1983, LP) s glavnim vokalom Damjane Golavšek, te električnoj od 1995. do cirka konca 20. stoljeća kada je objavljen treći studijski album "Na cesti" (Conan Records, 1996, cd) i kompilacija "Opus magnum 1979 - 1983" (Vinilmania, 1998, cd) u posve drugačijoj postavi sa Karlo Kompoš Ptičom na vokalu. Jedina konstanta u obje faze rada bio je Dani Bedrač koji je bio autor većine materijala.

Ova druga zvanična kompilacija ustvari je skraćena varijanta daleko opsežnije "Opus magnum 1979 - 1983" koja je sadržavala 17 pjesama, dok ih je ovdje priloženo samo 10 i one su bile glavnina materijala albuma "Vidov ples" (1983) koji je snimljen u studiju Top-Ten u Ljubljani 1982. Konkretnije, s tog albuma jedino manjkaju 4 pjesme, a povod ponovnom, skraćenom reizdanju jest 30. obljetnica od njegovog izlaska. Članovi originalne postave su se ponovno okupili, ali bez pokojnog gitariste Srečka Lavbiča kojeg sada mijenja njegova kćerka Lucija Šorn.

Uz klasičan hippyijevski zanosan vokal Damjane, tu se pojavljuje i visoki muški glas Mirka Videčnika koji je svirao i akustičnu gitaru, a zvuk je još obogaćen violinom, frulicom (Avguštin Penič), klarinetom (Mitja Beuermann), klavijaturama (Gregor Strniša), kontrabasom odsviranim s gudalom (Nino DeGleria) i vrlo rijetkim instrumentom u rocku - mandolinom, što sve skupa nosi onaj tipičan 'unplugged' štih. Što se tiče samog termina progressive, on ovdje i nije toliko uočljiv (izuzev u kompleksnijim instrumentalističkim izletima violine koja je davala i acid/psycho/space šmek), već je riječ o standardnom laganijem folk-rocku s elementima countryija na kojeg su nafilane lepršave vokalne mješovite arije s popriličnim senzibilno-romantičnim ugođajem gdje je poetska osnova na slovenskom jeziku orijentirana na pacifizam, peace & love manir, te idilične skice zavičajnog pejzaža. Može se primijetiti da je bend funkcionirao neopterećen bilo kakvim frustracijama, bio je posve izoliran od tema tada aktualnog punka i new-wavea, a o protestu nije niti ponajmanje razmišljao mada se u glazbenoj osnovi može mnogo toga pronaći zajedničkog i sa klasičnim Dylanovim akustičnim albumima.

Ovdje se nalazi manje-više nekolicina zanosnih pjesama koje variraju od balada do elegija ("Spoznanje", "Razmišljanje", "Cirkus", "Novoletna", "V svetlobi sveč") s ponekim zvrkastim komadom koji asocira na makedonski melos, danas bi rekli otprilike blisko Afionu ("Večerna poskočnica"), a primjerice neke pjesme čak mogu dozvati i otkačeni veseli egzibicionizam i štimung Cinkuša ("Mlin" i završna, najenergičnija "Na poti domov"). Ipak, najbolje instrumentalne i lirske performanse isporučili su u dva vrsna folk evergreena "Jagode" i "Na cesti" koji najidealnije prikazuju sav njihov šarm.



Danas s ovoliko velikim vremenskim odmakom pokazuje se ona stara teza koju su sustavno negirali mnogi jugoslavenski kritičari tog razdoblja, uglavnom zagovornici trendova i art-rocka - da je bitan izraz pjesme, a ne njezin žanrovski pretinac. To je u principu nakon svih tih prohujalih žanrova i trendova, osobito nakon žustrog perioda 80-ih kada se svaki novi ciklus mode mijenjao takoreći iz mjeseca u mjesec, a ako nisi uhvatio priključak na neku od glavnih struja smatralo se da te vrijeme pregazilo, danas potpuno nevažno. Ostale su jako dobre pjesme, poetski, vokalno, instrumentalno i produkcijski veoma vrsno i kreativno urađene i za današnje standarde, odoljevajući bilo kakvoj bojazni da će ih nagristi zub vremena. Istina, one jesu po svjetonazoru stacionirane otprilike u epohu cirka s konca 60-ih i početka 70-ih kada je ovakav izraz cvao na svjetskoj sceni, no uspjele su zahvaljujući kompozitorskom umijeću i lirskom nadahnuću izvući maksimum snage i originalne esencijalne vrijednosti koje se pokazuju konstantama koje ne zastarijevaju. Mnogi mladi kantautori možda niti ne slute da se između ostalog, njihova sadašnjost kalila, čeličila i razvijala upravo na ovakvim primjerima, te da su n-to pokolenje ovog slovenskog benda, ono barem u duhovnom pogledu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/04/2013