The House of Love bili su jedan od mojih favorita za vrijeme njihovog postojanja s kraja osamdestih i na početku devedesetih. Guy Chadwick i Terry Bickers zajedno su mogli ispjevati rijetko lijepe pjesme i harme. Uz pratnju Chris Groothuizena i Pete Evansa bili su spremni za pokoriti svijet. Christine, Shine On, Beatles and the Stones, samo su neke od pjesama koje se i danas mogu čuti na radio stanicama. Nekako u to vrijeme posjetili su i Zagreb, a to je bio i jedan od zadnjih prijeratnih stranih koncerata u Maloj dvorani Doma sportova. Nažalost, nakon objavljenog drugog albuma i odličnog prijema spomenutih singlova, Terry Bickers je napustio bend zbog nesuglasica s Chadwickom, a pokazalo se, Chadwick nije mogao dugo bez njega. Objavio je još dva albuma, zanimljiva, no nedovoljno dobra za tadašnju reputaciju benda, te poslao The House of Love u zaborav 1993.



Guy Chadwick probao se i dalje baviti muzikom i to kratko u bendu The Madonnas (1994-1995), svirao s belgijskom Eyedreams (1996), a objavio je i vrlo nezapažen solo album Lazy Soft and Slow (1997). Groothuizen i Evans također su pokušavali nešto s raznim bendovima, ali ni njima nije išlo.

Moglo bi se reći da je najviše uspjeha imao Terry Bickers sa svojim psihodeličnim bendom LEVITATION s kojim je objavio dva manje-više dobra albuma, no ne dovoljno dobra da zasjene njegov rad u The House of Love.

Deset godina poslije, sa zaboravljenim ili "zguranim pod tepih" svađama, Chadwick i Bickers, ponovno okupljaju bend s Evansom i novim basistom Matt Juryem, jer je Groothuizen, iako pozvan, odbio poziv da bi se nastavio baviti arhitekturom, čime se bavio proteklih desetak godina.

Nakon kratke turneje, snimaju album "Days Run Away" (2005) relativno hvaljen od kritike, no zapostavljen od nove publike. Stara ih je jedva dočekala zbog starih pjesama a ne novih. Od tada su neprekidno svirali i pratili reizdanja starih albuma, da bi nedavno objavili i novi album, "She Paints the Words in Red".



Ni na ovom albumu nisu odustali od svog dobro poznatog izričaja s pop gitarističkim himničnim pjesmama. Tako već prvi singl, znakovitog naziva, A Baby Got Back on His Feet, vraća u stare dane toplim Chadwickovim vokalom i Bickersovom igrom na gitari. To je ujedno i najbrža pjesma na albumu. Low Black Clouds svojom atmosferom priziva Beatles and The Stones u sjećanje, a takva mirna atmosfera traje kroz cijeli album. Ponekad malo dodaju psihodeličnih elemenata (PKR, Eye Dream), no to im samo daje na raznovrsnosti i oslobađa ih nekih teških okova koji bi ih mogli tištiti zbog (bolje) prošlosti.

Iako svojim izričajem uopće ne spadaju u 21 stoljeće, The House of Love su dobrodošlo osvježenje na sceni koja je repetitivna i stremi samo zaradi i reciklaži već viđenog i odslušanog.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 06/04/2013