Bend je u Berlinu 2006. osnovao pjevač Chitral Sompala iz Šri Lanke gdje je još sredinom 80-ih radio u prvom kibernetičko-kompjuterskom bendu Shock u tom dijelu indijskog podkontinenta. Tokom druge polovice 80-ih počeo je putovati po Europi s bendom Randezvous u kome je bio glavni vokal i svirao bas, a onda se tokom 90-ih pridružio njemačkom Court Jesteru na albumu "Forced To Believe". Uočivši njegov karizmatičan heavy vokal nalik na Ronnie James Dia i Klaus Meinea (Scorpions), počeli su ga angažirati mnogi bendovi, pa je tako surađivao kao frontmen ili gost u cijelom nizu sastava - Avalon, Faro, Domain, Firewind, Red Circuit, Moonlight Agony, Power Quest... s kojima je snimio je 20-tak albuma.

Sam bend Civilization One se nakon debija "Revolution Rising" (2007) razišao u idejama, pa su ostali samo Chitral i basist Pierre-Emmanuel Pelisson koji su sa 'letećim' postavama 2010. prionuli na realizaciju ovog drugog albuma koji je objavljen koncem 2012. godine. Osim vrlo dobrog 'mekušastog' vokala i tipičnog mainstream power-metala s kojim obiluje dobar dio pjesama, tematika ovog benda je, uslovno rečeno, netipična za heavy. Sve su to lirske teme prožete emocijama, gorućim porukama o pozitivizmu, vjeri u Boga i neki novi svijet, iskupljenju od grijeha, te gnušanju bilo kakvih primisli o paklu i demonima. S te strane cijeli izraz im je veoma nevin što u skladu s glazbom koja je slatkasta i puna melodičnih nadigravanja gitarista Nicklausa Bergena i Oliver Marmanna djeluje kao produžetak one pomalo zaboravljene baladične softy/glam/power/sweet scene 80-ih poput Europe, Bon Jovija, Def Lepparda, Skid Row...



Držeći se strogih standarda i klišeja, pjesme su im sabijene u cirka neke 3 i pol minute s jednostavnim obrascima u kojima se tek tu i tamo pojavi dupla bas pedala i poneka interesantnija eksperimentalija, no tehnički i kompozicijski gledano, riječ je o vrlo dobrom skladu melodija i boja koje su obogaćene i harmonijama klavijatura. Refreni su im upečatljivi i radiofonični, a što se mene tiče, najjače kompozicije su "Calling the gods", "The land in flames", "Hell awaiting" s blagim primjesama progressivea i "True believer". Tri posljednje pjesme na albumu su označene kao bonus i sva je sreća što je tako jer bi narušile kompletnu sliku. One se čak niti ne uklapaju u power-metal izuzev slatkaste "Spirit in the wind", šablonske pjesme kakve su znali raditi i Parni valjak u epohi druge polovice 80-ih. "Believing in dream" je urađena za kriket reprezentaciju Šri Lanke na svjetskom kupu 2011. i zvuči kao srednjestrujaški pop-rock za Euroviziju, a završna "Dreams of fire" je plesna world-music himna kojom je Šri Lanka predstavljena na Olimpijskim igrama 2012. u Londonu.

No, kako god, zvanični dio materijala od nekih 35 minuta je podnošljiv s obzirom na relativnu kratkoću pjesama u kojima se uočava da bend nema dovoljno jaku kreativnost da ih raširi na 5 ili više minuta. Tu bi se vjerojatno pogubili ili zaglibili u nepotrebne improvizacije, a jedino što ovaj bend nosi i drži jest odličan Chitralov vokal. U sklopu power-metala "Calling The Gods" barem na mojoj listi ne kotira visoko, ali bi u nekom drugom slučaju za popunu radijskog seta komercijalno lakih nota metala mogli proći kao alva.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/03/2013