Latino nu-metalci Ill Nino iz New Jerseya su nakon strahovitog uzleta početkom 21. stoljeća sa prva dva albuma "Revolution Revolucion" (2001, UK no.129) i najkomercijalnijeg "Confession" (2003, USA no.37, UK no.118), te sa 3-4 poprilično velika hita "What comes around" (UK no.81), "Unreal" (UK no.126), "How I can live", "This time's for real", pa i "What you deserve" jednostavno zaustavljeni od horde ćaknutih kritičara koji su samo čekali nu-metal, alternativne i slične bendove na trpezi za pljuvanje. Rijetko je koji komercijalni žanr u povijesti rocka doživio takve salve drvlja i kamenja. A nu-metal je nakon cijele serije javnog linča uspio preživjeti zahvaljujući brojnim uzdanicama koje nisu odustajale od njega timarivši ga poput vlastitog neukrotivog ždrebeta koje je s vremenom preraslo u prekrasnog trkaćeg konja.

Tako su i Ill Nino s vremenom napustili nu-metal ishodišta pronašavši se u alternativnom metalu i metalcoreu, međutim kako su stvari s ostavštinom nu-metala ostavljale gorak kritičarski odjek, tako ih je i publika počela napuštati. Ona nekadašnja je prerasla nu-metal hir i zaputila se u opasnije stilove, nova je bila sve rijeđa, a tiraži su im rapidno opadali unatoč sve zrelijim i dotjeranijim albumima. I sad se nakon desetak godina razvijaju kojekakve analize da je za takav razvoj događaja kriv njihov prelazak iz Roadrunner Records koji nije spremno dočekao njihov neočekivani uspon s drugim albumom i još brži pad sa trećim "One Nation Underground" (2005, USA no.101). Prešli su u Cement Shoes, četvrti album "Enigma" je komercijalno podbacio (2008, USA no.145), a na europskom kontinentu su izgubili više od polovine nekadašnjeg auditorija. Da stvar bude još gora, posljednji peti album "Dead New World" objavili su ujesen 2010. za novog izdavača Victory Records i pali gotovo na granice marginalnosti (USA no.164), dok je Europa koja ih je u početku prihvatila kao zvijezde potpuno zaboravila na njih. Djelomično tome je kriv i pogrešan izbor mekanih pjesama za singlove "Against the wall" i "Bleed like you" koje su previše bile naklonjene publici Muse i Korn. Očita greška kad je album imao barem 3-4 potencijalno jače hit pjesme.



Danas Ill Nino mogu zajedno sa starim fanovima lamentirati i oplakivati dane velikog uspjeha i stadionskih koncerata, te s ovim šestim albumom pokušavaju vratiti poštovanje starih pristaša. Prvi singl, ujedno i uvodna pjesma "The depression" je nešto boljih i čvršćih karakteristika sa obvezatnim latino motivima bongosa i kongi Daniel Couta, te riffova flamenca. A frontmen Christian Machado razdvaja vokale na urlajuće i one senzualne. Drugi singl "La epidemia" je bijesan u žestokom tempu sa pratećim latino udaraljkama i pomalo u nekim trenucima doziva staru Sepulturu križanu sa Ministry. Ali niti ovaj puta se ne može oteti dojam kako su oba singla pogrešni izbori. "La epidemia" ima nepotrebno gostovanje Frankie Palmerija iz bratskog benda Emmure s kratkom hip-hop mothafucka' rolom. Najdotjeranijom pjesmom albuma ističe se "Eva", kompleksnija kompozicija sa gitarskim podizačicama Ahrue Lustera i Diega Verduzca. "Demi-God" i "Death wants more" spadaju među najbolje stvari benda koje su opet izuzete od izbora za singl. Osobito ova druga koju nosi veoma pjevan i senzibilan refren a'la The Killers "Mr. Brightside" miksan sa sentimentalnim i laganijim dionicama. Prosto nevjerojatno da pjesma nije izabrana za singl...

Album ima mnoštvo latino motiva isprepletenih sa domišljatim staccato riffovima, metalcore elementima i vozećim tempovima bubnjara Dave Chavarrija, a nevezanim konceptom provlači priču o epidemiji potrošačkog društva koje se histerično lijepi na zavodljive reklame masovne tržišne manipulacije od kikirikija do najskupljih automobila. U predzadnjoj, frustirajućoj kompoziciji "Forgive me father..." nalik na oproštajno pismo razlaže se zašto je smrt bolja opcija od odrastanja u svijetu koji ima standardno propisane dimenzije četkice za zube.

"Epidemia" je jedan od najboljih, ako ne i najbolji album kojeg je bend do sada napravio. Pun je sjajnih melodija i dobrih tematskih pjesama sa jednim od najboljih, ali i pretjerano potcijenjenih vokala u okvirima žanra kojeg mnogi još uvijek smatraju delikventnom fekalijom zbog onih preseravanja Limp Bizkit i cvileža Linkin Park. Metalci ga mrze, a indie-rock publika još uvijek ne shvaća da su Ill Nino bili i ostali, a pogotovo na ovom albumu odmjerena kombinacija Sepulture i Killersa.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/02/2013