Ekskluzivno donosimo pogled na prvi album novog hrvatsko-slovenskog benda koji već u samom startu na veoma visoke kriterije i standarde koji ne bježe samo u artistiku, već zagovaraju i zabavu i ples! Bend Helika nastao je nakon odlaska bivšeg člana zagrebačkog Kimika, Daria Jazbeca Hrvatina (vokal, gitara, synth, klavir) u Maribor. Prvo su radili kao akustični trojac u postavi sa Andrejem Hrvatinom (udaraljke, fujara, kofer, lira) i Markom Širecom (bas), a onda su počeli raditi i pjesme 'uštekane u struju'. Ovaj debi album radili su prilično dugo sudeći po podacima sa njihovog bloga gdje stoji da je trebao biti završen do jeseni 2011. Tek evo, punih godinu i kusur vremena kasnije neslužbeno je zaživio samo kao promotivno net izdanje budući da tragaju za odgovarajućim izdavačem. Odnedavno im se pridružila i Špela Huzjak na violini za potrebe koncerata. Njezinog učešća nema na ovom radu, no zato je tu troje gostiju: Petra Onderufova Fu (violončelo), Sašo Stamatovski (analogni synth) i Tomaž Gajšt (truba).

Djelo je bazirano na akustičnim temeljima kojima je pridodana električna gitara i ponešto elektronike, a veoma je interesantan tretman udaraljki budući da ovdje ne koriste klasičan bubnjarski set. To njihovom zvuku donosi egzotičan i lepršavi šlih s povremenim elementima folka, a u kompletu gledajući mnogo toga po senzibilitetu miriše na neo/flower-power/hippy estetiku. Skladbe (njih 10) su raznolike protežući niz stilova od folka i indie-pop/rocka sve do kompleksnijih progressive zahvata i natruha americane. Lepršave "Ne okreći se" i veoma lijepa himnična "Patuljci pojma nemaju", te fina lagana balada "Saudade" uvodnik su u daleko kompleksnije skladbe gdje se jasno uočava bogati autorski potencijal. Prva od njih je "Proziran", atmosferična elegija koja se komotno referira rame uz rame Anatheme i nekih posebnijih majstora ostavštine progressive-rocka 70-ih, a potvrda toga pristiže u ponajboljoj "Mornari (ljudi s obale)" koja priziva duh Jethro Tull i Van Der Graaf Generator. S druge pak strane, izuzetnim pogotkom akustike i suvremenog elektronskog indie dream-popa nameće se sjajna "Mi3l" prošarana psihodeličnim ambijentalijama, a sasvim posebnim komadom izdvaja se rasplesana "Rapa Nui" s elementima funka, world-musica i motivima karipske tradicijske glazbe. Tri posljednje "Na izmaku snaga", "Puni krug" i "Samo zato što imaš krila" nose temeljni klišej benda po kojem vjerojatno nastaje globalni kostur kompozicija - akustični legato, malo piano melodije i udaraljkaški mid-tempovi. Lirika je veoma optimistična, katkad romantična i zanesena valovima emocija, poetski sročena s čestim metaforama, a vokalno je senzibilno i melodično interpretirana tako da se u konačnici može sa sigurnošću reći kako je dežela dobila jedan originalan bend s poezijom na hrvatskom jeziku i velikim mogućnostima glede šire afirmacije. Ako se samo prisjetimo da su otprilike sa sličnih temelja krenuli Afion, Slip ili za širu publiku nešto friškiji, ali po stažu malčice stariji labinski Loell Duin, rezultati i očekivanja Helike postavljeni su već u samom startu na veoma visoke kriterije i standarde koji ne bježe samo u artistiku, već zagovaraju i zabavu i ples, te suvremene indie konotacije koje im priskrbljuju poseban šmek.

Naslovi: 1.Ne okreći se, 2.Patuljci pojma nemaju, 3.Saudade, 4.Proziran, 5.Mornari (ljudi s obale), 6.Mi3l, 7.Rapa Nui, 8.Na izmaku snaga, 9.Puni krug, 10.Samo zato što imaš krila

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/01/2013