Virus Cycle je novi bend Johnny Viruma, veterana bostonske scene. Ima mnoštvo albuma iza sebe i brojne turneje između kojih su bile sa The Misfits, Gothminister (Danse Macabre Records), Carfax Abbey, Thou Shalt Not... Sa ovim bendom je startao 2011., ovo mu je treći album, te kao i što sam naslov kaže, bavi se zombijima.

Fabula se vrti oko mnogih filmova o zombijima i njihovim karakterima da će baš upravo pojedinac biti 'izabran' za spasenje daleko od one apokaliptične sudbine vječitog prokletstva. Tu se provlači i nekoliko sukladnih likova (duhovi, vampiri, vještice, demoni), njihova individualna razmišljanja, te se svatko od njih nada i vjeruje u spasenje. Priče su mahom provučene kroz odraz jedinke (u prvom licu) katkad montirane u fikcijsku stvarnost komentarima medijskih reportera koji izvještavaju o radijaciji, zatim posjetitelja kafane i još nekih govornih samplova, moguće uzetih iz filmova, primjerice u temi "From dusk till down".



Muzika je posve jednostavan electro-industrial plesnih 1/1 mid-tempova (vuče na stari acid-house a'la Psychic TV) obilato prošaran gitarskim noise distorzijama (uglavnom disonantnim) s minimalističkim melodijskim nadogradnjama i povremenim efektima, a vokal je grub, ponekad izvitoperen poput Genesisa (Throbbing Gristle) i režavo rasplinut baš upravo aludirajući na tromo šuljanje zombija koji se priprema da napadne potencijalnu žrtvu iz zasjede. No, nisu sve pjesme takve tematike, primjerice vrlo dobar melodičan singl "Why don't you love me?" koji raspreda emotivnu priču zombija u potrazi za ljubavlju i srodnim bićem. Paradoksno je reći da traga za srodnom dušom. Ili još jedna paradoksna "Love me to death" (ha-ha-ha)... Najturobnija tema je lagana naslovna "Zombiechrist" (nije Zombichrist), a najrasplesanija "House on haunted hill" s kojom album završava čistim naracijama i pozadinskim glasovima duhova.

S filmskog aspekta, ovo su sve jako dobro poznate priče, dok niti s glazbenog nije ništa novo, ali je ovaj spoj vrlo zabavan u toj naoko zastrašujućoj fikciji. Sve to zvuči nevjerojatno pristupačno za široki ukus; nema nikakvog privatiziranja, te je najveći kredibilitet sabijen u dovitljivoj autorskoj prilagodbi i fokusiranju na zadanu temu. Da su nešto slično napravili Bowie u svojim zlatnim 70-im, Bauhaus, Rob Zombie ili Marylin Manson, dakako u svojim žanrovskim domenima, ovakav rad bi mnogi eminentni stručnjaci proglasili prijatnom art-pop zabavom.

Uistinu, ovo nije nimalo loše za odličan provod ako ste u tom gothic-industrial fahu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/12/2012