Francuski jezik skoro pa da ništa ne razumijem. Pokušavao sam prevoditi tekstove ovog benda iz Pariza pomoću google translatora, ali mi nije baš mnogo pomoglo. No, osjetio sam da imaju neku strašnu snagu, moć i emocije izražavanja odličnog pjevača i benda koji svira kombinaciju At The Drive-In, Foo Fighters, Nirvane, Pixies, Anatheme...

Muzika im je jako dobra, nije prežestoka i za svačije je uho koje je uživalo u navedenim vedetama, a sami za sebe kažu 'ako su At The Drive-In doživjeli ljubavnu aferu sa Portishead, onda su Devianz njihovi potomci'.

Startali su 2004. u Parizu, vrlo brzo su objavili debi album "Una duna in mezzo all'oceano" (2005), a onda su mnogo svirali i nastupali objavivši samo EP "Les levres assassines" (2008). Kao uvertira za drugi album, prvo je slijedio EP "Trouble amante" (2011) s kojega je snimljen i naslovni video pjesme koja je uvrštena i na album.



Zanimljivo je da bend nije popisao ugovor s nikakvom etiketom, te da sve objavljuju u vlastitom aranžmanu, a i na promotivnom koncertu u Parizu nisu naplaćivali ulaz. Okey, album se čini da je došao u pravo vrijeme kada je bend sazreo da komponira prilično kompleksne gitarističke gradacije pune složenih slojeva koji variraju osim po post-grunge natruhama i po progressive/indie-rocku s ponekim primjetnim utjecajima Radiohead i Tool. Svaka pjesma im je drugačija, puna je senzibilnih, katkad i vrištajućih vokala, a konstrukcije redovito obogaćuju dinamičkim elementima spuštanjem ili dizanjem naboja riffova i laganih staccato dionica. Jedna od najkompleksnijih pjesama "Soleil d'encre" odmah pristiže na samom početku nakon akustične "Happiness in frustration" i prilično žestokog post-grungea "Des racines dans la chair". Laganiji dio albuma čine "Sous une lune de plomb", kratki instrumental "L'instant suspendu", malčice žešća "L'alchimie des sens", pa onda opet prebacuje u letargiju s "Mute echo room" koja jedina kooperira s post-rockom, da bi taj atmosferičniji i laganiji ciklus završio s posve mirnom "Douze de mes phalanges". Kako bend favoriziraju liverpulski progressive majstori Anathema, u pjesmi "Ton corps n'est qu'atome" gostuje osobno Vincent Cavanagh pjevajući na francuskom kroz monumentalno izgrađeni rock minimalizam u kome se pojavljuje klavir i orkestracija. U blago koketiranje s elektronikom pospješenom i klavirskom melodijom uronjena je kratka "Lames de sel", dok na samom kraju valja izdvojiti "Arpeggio" u vrlo dobrom spoju post-hardcorea i trip-hopa. S daleko više ležernijih tonova spram onih žešćih na koje se u nekim pjesmama treba čekati gotovo do samog krešenda, ovi Francuzi su zbližili atmosferičnost i ambijent sa indie, progressiveom i u daleko manjoj mjeri s ostacima post-grunge/hardcorea nego li što bi se to moglo očekivati nakon prilično žestokog početka. Eklektički izgrađen, "A corps interrompus" se prilično razlikuje od recentne ponude bendova koje nalazimo pod etiketama alternativni, indie ili progressive rock premda određene poveznice postoje. Pjesme su im ponekad nepredvidljive s neočekivanim prevratima i na najboljem su putu da osvoje svačije srce bez obzira na jezičnu barijeru.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/11/2012