Osnovani 1999. u Knoxvilleu (Tennessee, USA), bend 10 Years je imao više sreće no pameti. Uoči objavljivanja debi albuma "Into The Half Moon" (2001, d.i.y.) napustio ih je frontmen Mike Underdown smatrajući da će njihova avantura vrlo brzo skončati, te je oformio svoju grupu Courage, You Bastards. S njegovim vokalom na debiju, novi pjevač Jesse Hasek iz neuspješnog lokalnog benda imao je nezahvalnu ulogu 'zakrpe' koja je morala nadomjestiti, kako se tada smatralo, veliko i nedostižno grlo, no Hasek ne samo da je na koncertima potpuno zadovoljio tražene specifičnosti, već se pokazao daleko moćnijim i senzibilnijim pjevačem čije glasovne mogućnosti dosežu karakteristike Manyard James Keenana.

Ekipa u sastavu Ryan 'Tater' Johnson (gitara), Lewis 'Big Lew' Cosby (bas) i Brian Vodinh (gitara, bubnjevi) na vrijeme su prepoznali Hasekov vokalni talent, pa su svoj izraz okrenuli ka alternativnom metal stilu s puno adrenalina nalik na Deftones, Tool i A Perfect Circle. Kritika im je oštro zamjerala očite posuđenice na drugom, još i ponajboljem albumu "Killing All That Holds You" (2004), no njihov primamljivi komercijalni šmek nije promakao ljudima iz Universal Records s kojima je 2005. potpisan petogodišnji ugovor s kojim se bend obavezao na 3 albuma. Prvi je bio "The Autumn Effect" (2005) koji je po prvi puta 10 Years doveo na listu najprodavanijih albuma (USA no.72), a singl "Wasteland" (USA no.94) im je postao najveći hit karijere zadržavši se čak 12 tjedana na vodećoj poziciji alternativnih singlova. Odmah nakon izlaska albuma bend je utrpan kao nova senzacija u zajedničku turneju sa Disturbed, Ill Nino, a koncem 2005. i početkom 2006. s Breaking Benjamin, Smile Empty Soul, Mudvayne i Sevendust. Potpuni trijumf doživjeli su kao predgrupa Korn, Hatebreed, Disturbed i Deftones na turneji održanoj sredinom 2006. koja je završila u Australiji.

Nakon ovakvog uspješnog početka karijere ništa im više nije stajalo na putu ka definitivnoj popularnosti. Video za "Wasteland" je nominiran u 3 kategorije za MTV nagrade 2006. (ali nisu osvojili niti jednu), a naredna dva albuma "Division" (2008, USA no.12) i "Feeding The Wolves" (2010, USA no.17) sa 5 velikih hitova su ih postavili gotovo na sam tron rame uz rame Linkin Park, te gotovo ispred svih kojima su do tada gledali u leđa, primjerice Chevelle, Puddle Of Mud, Shinedown, Sevendust... Pošto im je istekao ugovor s Universal Records, bend je odlučio da daljni posao uzmu sami u svoje ruke pa su u proljeće 2012. osnovali vlastitu etiketu Palehorse Records pridruživši se moćnoj Warner Music Group kao jedna od podružnica s nezavisnim (independent) statusom koji im omogućuje da se povuku iz posla kad god zažele.

Još iz vremena albuma "Division" kritika im je spočitavala na pretjeranoj komercijalnosti materijala nazvavši ih pogrdno 'radio-friendly kurviši' i 'prodane duše' jer je očito da bend uz sav svirački i vokalni talent svoju kreativnu snagu usmjerava ka plitkim i neinspirativnim post-grunge/ alternative-metal pjesmama s ograničenim rokom trajanja. A to se slobodno može reći i za ovaj šesti album koji je jedan od prvih uočljivih koraka u procesu devolucije benda budući da su osnovavši vlastitu etiketu itekako primorani da naprave komercijalno prihvatljiv materijal. Umjesto da nastave razrađivati neke od svojih osobitih potencijala, ušli su u borbu za što boljim feedbackom koji više nije strukturna igra ideja, već šablonsko održavanje vlastite popularnosti.

Album obiluje sa suviše plitkim i prozirnim pjesmama, uglavnom nepotrebnim sentimentalnim laganicama, a kada se sve skupa stavi na vagu, teško da se većina materijala uopće može utrpati u neki fah metala ili post-grungea. Jedine pjesme koje imaju kakav-takav doticaj sa tim zvukom su uvodna naslovna "Minus the machine", Tool-ovska, ali prekratka "Battle lust" (samo 3 minute), troma "Dancing with the dead", te solidan i simpatičan prvi singl "Backlash" s pomalo eksperimentalnim ispreplitanjem brze koračnice i elektronskih samplova, ali pjesme "Sleeper", "Soma" i "Knives" jednostavno vrve s dosadom i prokletim nemuštim progressive kombinacijama s kojima bend ama baš ništa nije dobio na umjetničkom planu. Ipak im se ne može spočitati da nemaju komercijalni šmek s odmjerenim aranžmanima u kojima fleksibilno postavljaju stvari na ono mjesto koje od njih traži publika. Malo žestokih riffova, malo laganih breakova, sloj senzibilnih vokala, pa malo odličnih vriskanja 'I losing control' (pjesma "Sleeper") i to je to.

No komadi poput slabe klavirske gothic zloslutnice "Forever fields (sowing season)", laganice "Tightrope" za ucviljene tinejdžere, nepotrebnog kratkog instrumentalnog klavirskog završetka "Birth - - death" koji u principu ne znači ništa osim uvodnika u pretjerano grande finale "… And all the other colors", još jednu laganicu koja pokušava naglasiti iracionalnu veličanstvenost benda koji se hvata u koštac s baladom, progressivom, eksperimentima i sladunjavim teen glasićem obožavateljice s telefona kojoj je vjerojatno 10 Years najbolji bend na svijetu su totalno promašeni slučajevi na nivou pretenciozne ideje veličanja samih sebe. Jasno je da bend uživa u ovom statusu idola za američke tinejdžere koji preziru country, americanu i hip-hop, a ne kuže osobito tvrđe rock stilove, pa im je ovo 'ona prava' alternativa. 'Vauuuu - čuj kako su napravili ovu pjesmu, nije onako sjebana i dosadna kao Tool koji sviraju po 10 minuta jednu stvar od koje na kraju ništa ne shvatiš'.

Eh, ajde, nije sve tako loše. Ovdje ima jedan potencijalni hit koji je miljama daleko od post-grunge i metala, vjerojatno budući singl "Writing on the walls" sa Stingovskim vokalima u laganoj akustičnoj baladi koja ima sve šanse strpati se u fah velikog hita "Somebody that I used to know" belgijske grupe Gotye. Ako singl komercijalno uspije, sasvim je jasno za očekivati da će se 10 Years okrenuti u smjeru kako vjetar puše. A to bi mogao biti kreativni krah benda ili veliki svjetski proboj sa pop-rock pjesmaricom u kojoj više možda ne bi bilo nikakvih natruha alternative, pa niti žestokih gitara koje su ovdje ionako nedovoljno iskorištene.

Niti to nije u principu loš potez, ali kako nekome objasniti tko je zaljubljen u ovaj bend da ovaj album uz svu namjernu finoću vokala i sentimentalnu patetiku nema dovoljnu snagu? Ja bih to prikazao s jedne drugačije strane. Onome tko "Wind of change" Scorpionsa smatra najboljom baladom svih vremena treba odrezati uši, a ovdje je slika otprilike bliska, samo na drugačijim, suvremenim relacijama s natruhama nu-metala i prividno zavodljivom estetikom senzibiliteta u kome manjkaju jake pjesme.

A na to se tinejdžeri lijepe kao muhe na pekmez.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 24/10/2012