...a sad daleko drugačiji Francuzi… Nešto uistinu novo! Skoro da je po nazivu Ultraz(v)uk.

Ne, nije ovo nikakav novi francuski metal bend, već nešto sasvim šašavo, zvrkasto i otkačeno što se ne čuje baš svake godine. Tek možda prestupne.

Sami su svoju glazbu nazvali 'island music' i mogu vam reći da ima neke sličnosti s onime što se i u Hrvatskoj svojevremeno zvalo 'otočki rock' sa Žan Jakopačem, Šo!Mazgoon, Kopitom, pa i Gego i Picigin bendom, donekle i Vješticama, a i Šumski su ponekad znali napraviti slične kompozicije. Nadalje, piše im u press-materijalu da je to križanac Fukushima i karipskog stila sa unikatnim bubnjevima (Remi Faraut), klavijaturama (Ben Bardiaux) i gitara/bas (Manu Siachoua) trojcem koji praši apokaliptični tropski groove u post-modernističkom zvuku.

Jeste, ovo ovako opisano djeluje zbrćkano i smiksano svašta sa svačime, ali kad čujete, još je neobičnije. Prije svega je otkačeno, plesno i zabavno, a tek onda ako se ide secirati primijete se UV-vokali (nije Ultravox, već neka uvrnuta varijanta prijatnih The Residents u pop maniru), zatim se odmah uoče zvrkaste latino-karipske staccato gitarske linije (bez distrozije), šašavi zvuci šarolikih melodija klavijatura i različiti bubnjarski tretmani. A pjesme su prilično teških aranžmana za odsvirati na pragovima fusion/jazza, no iz svega toga izvire neopisiva kaloričnost zabave i otkačenog ekscentrizma oblikovanog u humoristične kompozicije koje i nemaju neke određene tekstove, već se kao po nekom Muppet Show sistemu valjaju u komičnom egzibicionizmu. Prve dvije "Dance broccoli dance" i "La valse des titans gays" su plesni i zvrkasti, praktički instrumentali u kojima je glas samo semantički efekt, a treća humoreska "No phono sound" u kombinaciji fusion/jazza, afro-popa, post-punka, funka i eksperimentalne piano dionice je pravi pravcati alternativni-pop/funk hit sa mantričkim glasovnim repeticijama 'no phono sound' (e, a dalje ne razumijem)... S otkačenim klavijaturama nalik na košarkaške utakmice NBA lige valja se još jedna humoreska "Papier bitte schnell" koja očito aludira na ono prokletstvo kada sjedite na toaletu a nemate prijeko potreban WC-papir, aha-ha-ha-ha! Posljednja "Pasta diva" je još jedna šaljiva zgoda, vjerojatno o načinu ishrane velikih filmskih i pop zvijezda koje se trude održavati vitku liniju, kako tko, netko odricanjem uz svo to bogatstvo, netko bulimijom, a netko specijalnim preparatima koji anuliraju unesene kalorije. Ovdje početni dio kompozicije nalikuje pomalo na math-rock, a onda se sve preokrene u neobičnu smjesu svakakvog šarenila u kome ovaj trojac daje najlucidnije performanse (bas, bubnjevi, klavijature), a nekako najotkačenijim se doima klavijaturist koji je po stilu svirke veoma sličan našem Niki iz vremena kada je totalno otkačio svirajući u Tigrovoj Masti tražeći 'treće oko'.

Ovih 17 minuta prođe u hipu i dođe da ih se repetira i repetira jer tu ima toliko glazbenog bogatstva da to naprosto nije za vjerovati. Otkačeno, plesno i zabavno. Ovo treba poslušati obavezno!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/10/2012