Nakon silnih post-rock i sličnih im kvarteta, u ruke mi je stigao i jedan kvintet. Sa sedam članova. I to s gusarskog broda, ni više ni manje.

Optimističnog naziva "Rope For No-Hopers" ovaj prvijenac nudi zanimljivu mješavinu post-rocka i post-metala i nasljednik je hvaljenog EP-a iz 2007. godine. Na žalost, EP nisam imala prilike čuti (još), ali priča se da su razlike u zvuku zamjetne. U pet godina rada na prvom albumu dečki iz The Pirate Ship Quinteta u svoju su glazbu ubacili više akcije i više vokala (vrištećih), i to im sasvim dobro stoji.

Pjesme traju od 7 i pol do gotovo 12 minuta i za to vrijeme vas dobro provozaju. Dok lješkarite u umirujućim zvucima violončela i gitare, odjednom vas, naglo poput ljetne oluje, ili možda krda konja (u slučaju pjesme "Horse Manifesto"), pokosi mrak, bijes i vrištanje. I konji.



Slušajući "Rope For No-Hopers" teško je s vremena na vrijeme ne pomisliti na Red Sparowes ili Lvmen, ali The Pirate Ship Quintet definitivno imaju svoj stil. Tom stilu puno pridonosi i čelist Sandy Bartai, sa stalnim zaposlenjem u Velškom nacionalnom orkestru, dok mu je prošli posao bio u Londonskom simfonijskom orkestru. Preseljenjem na novi posao Sandy Bartai se ujedinio s bendom čija baza je u Bristolu, u kojem imaju i studio.

Čudna imena pjesama na albumu, poput "Dennis Many Times" ili "That Girl I Used To Live In", su zapravo interne fore članova benda, novodno poznatih po crnom smislu za humor. Prije spomenuta "Horse Manifesto" tako govori o imaginarnom ustanku konjskog režima koji žudi za osvetom nad ljudima.

The Pirate Ship Quintet su album snimili po principu 'sam svoj majstor', a u pomoć pri masteriranju im je pristigao Magnus Lindberg iz švedskih Cult of Luna.

Sad se samo možemo nadati da im neće trebati još pet godina do sljedećeg albuma.

ocjena albuma [1-10]: 8

ana // 02/10/2012