Mnogi od vas su već pogodili da je ovdje riječ o elektronskoj drone/ambient/chill-out glazbi, naravno instrumentalnoj. Potpisnik je Eugenio Carla sa Sardinije (Italija) koji je s projektom Saffronkeira startao 2008. godine. Imao je serijal nastupa uživo na Experimental Electronic Music and Visual Arts Festivalu 'Storung', zatim je remiksirao album "Silver" Charles-Eric Charriera (za Experimedia Records) i objavio je 10'' digitalni EP pod nazivom "Saffronkeira".

"A New Life" je njegov debitantski album i to odmah dvostruki u trajanju od skoro 2 i pol sata (objavljen je 12.VII 2012). I u tome je najveća greška jer upravo preopširnost kao i krajnje jedva podnošljive duljine nekih kompozicija koje premašuju 12-13, pa i više minuta stvaraju letargičnu monotoniju.

No, daleko od toga da je "A New Life" promašen ili bezvezan rad, naprotiv. U 7 kompozicija na prvom cd-u s podnaslovom "Old Life", te 6 na drugom cd-u "New Life" neprestano se nešto dešava, skladbe imaju radnju, tok, fabulu, dramatiku i smisao. Autor, inače Francesca Sanna, posegla je u iskonsku biološku temu razvoja zametka u maternici po cikličkim periodima od samog začeća, oplodnje stanice, pojave embrija, genetičkog napretka, rasta, trudnoće, pojave prvih znakova spola, oblikovanja glave i udova, te dramatičnog nenadanog faktora koji će utjecati da se zametak razvije u mentalno zaostalo biće. Elem, Saffronkeira, odnosno Eugenio i Francesca su se doslovce preselili u maternicu odakle osluškuju prve znakove života koje nadahnuto interpretiraju kroz minimalističke synth harmonije, brojne drone/experimental/ambiental/psycho figure, a umiju zaći jednom nogom i u najsporiji chill-out poput kompozicija "Symbiosi", "Intrepidation", "Ethan", "Pregnancy" u kojima se može osjetiti poznatih natruha The Orb, Mouse On Mars i laganih primjesa glitcha. Elektronskih ritmova nema mnogo, već je glazba orijentirana prvenstveno na sporoj gradnji atmosfere uz poneki ženski vokalni efekt koji se svodi na uzdisaje ili nijeme vokalizme. Katkad iznenade i sa finom piano melodijom u do zla sporom drone tempu ("Last days", "First denti", "Acceptance of mental disorder") ili samplovima lijepo izgrađene melodije akustične gitare ("190305"). A umiju iznjedriti i prekrasnu, gotovo liturgijski ozbiljnu mini-simfoniju poput završne "Endless agony of being sick" sa nijemim ženskim vokalom i sintetičkom orkestracijom gudača koja neopisivo podsjeća na stil radova Arvo Parta i minimalističke tehnike Philip Glassa.

Ideja je veličanstvena i uistinu je raskošno realizirana bez i najmanje trunke banalizacije ili vulgarizma. Međutim taj usporeni razvoj cijele radnje traje predugo stvarajući osjećaj da se uz ovih skoro dva i pol sata komotno možete vratiti nazad u maternicu, poroditi, proživjeti cijeli život i umrijeti.

Moja osobna preporuka bi bila slušati album samo u dokolici kada recimo obavljate neke kućanske poslove, perete veš, čistite prašinu, pripremate ručak, zalijevate cvijeće, pospremate stan, odnosno kada vam ne treba nikakva buka, već ambijentalna laid-back podloga. Tada "A New Life" može idealno 'sjesti', no ako se odlučite zaista sjesti i poslušati ovo predugačko i premirno djelo, velika je pretpostavka da će te nakon pola sata zaspati. Ovo uistinu ne bih htio gledati uživo promatrajući Eugenia kako stoji za miksetom i laptopom koji šarafi potenciometre i bulji u ekran.

Sve je to lijepo, krasno i fino osmišljeno i dostojanstveno urađeno. Ali je dosadno kao da gledate rast sobnog cvijeća.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/09/2012