Mnogo puta sam se u susretima sa istraživačkom glazbom lišenom bilo kakvih striktnih žanrovskih smjernica nalazio u situacijama rijetkog putnika-namjernika, onako grubo rečeno, priglupog endema koji je voljom prirode izrastao u nekoj blesavoj sredini. I često sam bio smatran čudakom, štoviše, pogrdnim luđakom, magarcom i seoskom budalom.

Ima tome jako davno kad sam još kao tinejdžer 80-ih obožavao ambijentalne albume Brian Enoa. Jedne ljetne večeri smo prijatelj i ja donesli kasetofon nakon što se naša tada omiljena birtija na nogometnom igralištu zatvorila, pa smo čitavu noć uživali u Enovim pločama i prvim, eksperimentalnim albumima Kraftwerk presnimljenim na audio kasete. Kako nismo imali nikakvih novaca da si na vrijeme kupimo bilo kakvu cugu, uz tek nešto malo travice, komentirali smo glazbene utiske, a oko nas mrak s tek samo blijedim svijetlom koje je dopiralo iz unutrašnjosti birca sa šanka i obilje idealne zvučne kulise s kojom smo dočekali svitanje zore. Znali smo da je to jako mirna i lijepa muzika koja idealno sjeda u te sitne noćne sate, te da se nitko neće buniti zbog toga. Čak nismo niti glasno slušali, tek onoliko da čujemo nas dvojica fino opruženi na drvenim klupicama gledajući dobrih par sati u vedro zvijezdano nebo. .. Tek nekoliko dana kasnije smo saznali da je jedan susjed (inače gažerski bubnjar), udaljen cirka 150 m zračne linije od nogometnog igrališta tokom te večeri nekoliko puta telefonom zvao gazdu birtije molivši ga da rastjera onu bandu jer ne može spavati. Kaže, nije ga smetalo to što oni slušaju nekakvu muziku, već 'jebala ih ta muzika, da barem slušaju muziku, nego oni slušaju celu noć nekakve violine, jebale ih violine, zakaj ne slušaju gitare i bubnjeve kao i svi ostali klinci'. Naravno, gazda kao vrsni ugostitelj nije niti pokušavao zvati policiju (tadašnju miliciju) jer je, po običaju, smatrao da su to njegove seksipilne konobarice produžile svojevoljno s radnim vremenom. Bila mu je bitna zarada koje taj put nije bilo...

Ovakva serija sličnih događaja vezanih uz otprilike blisku glazbu pratila me redovito, bez obzira bilo to slušanje u kućnoj intimi ili reprodukcija iste na radio stanici gdje sam dvadesetak godina uređivao i vodio emisije ili pak, povremeno emitiranje u nekim DJ setovima po različitim klubovima i bircuzima. Redovito se reakcija svodila na zgražanje i to uglavnom onih slušatelja koji o svemu tome nisu imali ama baš nikakvog pojma. A znalo se dogoditi i da me muzičari s glazbenim akademijama oštro napadnu uz kritike da to nema veze s umjetnošću, te da je to ekspresivno šarlatanstvo puno koještarija koje se sukobljava s osnovnim načelima glazbe.

Evo, od tada je prošlo gotovo 30 godina, no stvari kod onog najšireg auditorija u pogledu ovakve glazbe se nisu mrdnule s mrtve točke. Nismo mi ta kulturno obrazovana nacija koja bi išla ususret hrabrim istraživačkim poduhvatima, pa niti banalnoj slušateljskoj znatiželji da otvoreno ili poskrivećki traži neke svoje odgovore u novim iskustvima. Mnogi naši vrsni kreativci i umjetnici su otišli u inozemstvo, tamo gdje se cijeni rad i ideja, tamo gdje nema vječite opozicije svemu što je novo, ili onome što za neuke mase predstavlja novo, pa makar bila to i elektro-akustična glazba koja postoji već skoro jedno čitavo stoljeće. Tako su nam otišli Boris Papandopulo, Ivo Malec, Milko Kelemen, Dubravko Detoni... i još mnogi drugi koji su bili okruženi gomilom neznalica.

Ovakva glazba kod nas egzistira na samim marginama i to uglavnom u debelom undergroundu, međutim u Njemačkoj, odakle dolazi ovaj neobičan bend, to je čista, takoreći, uobičajena pojava u bogatom i kulturno razvijenom društvu koje njeguje napredak u svim granama umjetničkog izražavanja već mnogo stoljeća, praktički od samog preporoda renesansne i barokne glazbe. A šta su sve Nijemci podarili glazbi nije potrebno navoditi...

Elem, ovo je uistinu prava humoreska od glazbene ideje nastala oko četvorice muzičara iz Kolna, oni su Christoph Closer (saksofon), Tycho Schottelius (synth), Thomas Mahmoud (konkretni zvukovi, efekti, vokali) i Gerald Mandl (bas, efekti, moodswinger), a daleko više su poznatiji kao članovi sastava Bohren & Der Club Of Gore, Desmond Denker i Tannhauser Streben & Das Tod. Oni su se nezavisno od svojih matičnih bendova upustili u naoko, suludi eksperiment, povezavši tri-četiri vrlo teške i zahtjevne glazbene grane u neobičnu ekspresiju - smjesu konkretne glazbe, jazza, elektro-akustike i noisea.

Konkretnije, ovo je onom tko je otjerao recimo Milka Kelemena ili Ivu Maleca u inozemstvo nedokučiva glazba. Nema ništa sa klasičnim poimanjima osnova harmonija, ritmova, taktova, melodija, kontrapunktova..., odnosno ništa sa onim stereotipnim oblicima koji su utvrdili nekakav standard 'ljepote'. Ovo je čak i ružna, pa i gruba, sirova glazba, a netko je uopće ne bi niti nazvao glazbom, već ispuštanjem nekakvih zvukova i povremenih vriskova, ha-ha-ha...

Satirički nazvan "Music For Drivers" (muzika za vozače), u ovih punih sat vremena The Nest su prikazali svoje viđenje atmosfere i raspoloženja kod vozača u prekrcanom velegradu koji vrvi sa stotinama tisuća vozila. Daleko od toga da je ovo glazba koja se samo tako može slušati prilikom vožnje u automobilu, naprotiv, ovo je glazba koja govori o događajima vezanim uz vožnju i nikako nije bezbrižna mada atmosferski ima određeni stupanj relaksacije. Kako se uzme.

Četiri vrlo dugačke teme od 13 do 18 minuta otpočinje "First data" kroz idealan soundtrack manir u slobodnoj formi sa konkretnim zvukovima žamora ljudi s nekog velikog kolodvora, a potom, kao iz nekog ugla izvire udaljeni zvuk saksofoniste koji svira pored šešira za napojnicu. Igra se dalje odvija kroz različite ekspresije na bas gitari (neuki glazbenik bi rekao da Gerald Mandl nema pojma o sviranju) s mnoštvom elektronskih noise efekata, te se u čitavu priču uključuje i saksofonist sa veoma disonantnom moody melodijom razvučenom gotovo do drone formata. U daljnjem tijeku su uključeni brojni sitni ambijentalni zahvati koji katkad pokazuju i elemente post-noise industriala, eksperimentalne glazbe, pa i dubova.

"Second try" nastavlja relativno mirnu atmosferu potkrijepljenu minimalističkim saksofonom, škripom, šašavim zvukovima syntha i različitih efekata, a onda slijedi kanonada konkretnih zvukova s ulice na kojoj je doslovce živi metež. Posljednji dio je najmelodičniji na cijelom albumu sa zanimljivim minimalističkim ekspresijama koje unose priličnu vedrinu.

U "Third gear" se hvataju elektro-akustičnih eksperimenata i industriala pojačanih sa elektronskim glitch-noiseom do granica harsha od kojih se komotno može i pošandrcati (ha-ha-ha), no upravo je to i bila želja prikazati nervozu svakog šofera. Ta dionica traje gotovo 7 minuta pretvorivši se u suptilan psihodelični electro ambijental koji ima i neke reference NY škole minimalizma Philip Glassa i vox-extended manira Meredith Monk. Završni dio je opet drugačiji, no stilski je i dalje minimalistički s naglašenom dramatizacijom s uvrnutim jazz efektima saksofona koji izgleda da se upustio u opasnu svađu s nekim putnikom ili slučajnim prolaznikom, a sve to prate nekakvi čudnovati ritmički udarci koji su mješavina konkretnih zvukova i proizvedene lagane kakofonije.

Ta se ambijentalna slika (a meni se čini kao da je snimljena za vrijeme partije biljara) nastavlja u najduljoj i najboljoj temi "Four you" u koju se postepeno uključuju noise efekti bas gitare svirane po kobilici poput onih eksperimentarija Lee Renalda iz ranih dana Sonic Youth, zatim čudnovate saksofonske ekspresije, elektronski background i sve skupa dinamički diže tenzije do noiserskih relacija uz repetativan smijeh, potom korake i neko žensko mrmljanje koje odlazi u fade-out. Međutim, loop efekti smijeha se nastavljaju donoseći saksofonsku melodiju jednog poznatog pop-hita! U središnjem dijelu kompozicije potpuno prevladava elektro-akustični noise eksperiment Thomas Mahmouda (uuuuaaaa, odlično!), potom solo sax dionica Christoph Closera, pa iz fade-in pozadine izlaze elektronski, gotovo techno efekti na koje su ubačeni Mahmoudovi neartikulirani krikovi (još jedna odlična dionica) i kad se čini da će raspaliti neki opako dobar techno ili barem kraut-rock, album naprosto završava u čudnovatoj ekstazi koja možebitno prikazuje i neku tragediju ezoterično se naslađujući dinamikom raspojasanosti grube vozačke, ili još bolje rečeno po domaći, kočijaške primitivnosti.

Ovdje sam vam ukratko opisao što se nalazi na ovih fantastičnih 60 minuta glazbe. One glazbe koja uistinu predstavlja glazbu u njezinom konkretnom sadržaju stare, a za široke slojeve ipak još uvijek nesavladive njemačke škole avangarde. Ovi muzičari su s nevjerojatnom lakoćom savladali jedno teško područje u koje se ne upušta bilo tko. S gotovo nikakvim klasičnim elementima opće glazbene forme (koja je daleko od pop ili rock kulture), uspjeli su napraviti sjajan performance u kome nije potrebna slika. Tek samo omot sa starom pohabanom slikom iz vremena sredine 20. stoljeća (ili još i prije) sugerira na kulturu iz koje su ponikli, no u principu, ovo je iznimno bogata glazba za slušanje poput filma. Zvukovi i sama radnja sugerira dešavanja unutar fabule, a ova četvorica muzičara su se potpuno upustili u nju.

Ovo nikako nije revolucionaran album, ne donosi ništa novo, nikakve poruke, nema stav i nije mu težnja 'zapaliti' publiku na neki novi stil. Njegova namjena je drugačija - slušati ga i razmišljati o njemu, isto kao što je to i Brian Eno radio i radi danas. Dakako, drugačije, ali veoma zanimljivo.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/09/2012