Osnovani 2006. na temeljima punk scene San Diega od dva brata Fuentes (Vic - vokal, gitara, klavijature i Mike - bubnjevi) nakon razlaza neuspješnih bendova Before Today i Eartly Times, ovom kvartetu u kome su još Tony Perry (gitara) i Jaime Preciado (bas), malo tko da je davao ikakve ozbiljnije šanse.

Međutim bend se strahovito trudio, gurao, nudio i svirao gdje god je to bilo moguće, pa su nabrzaka snimili prilično traljav debi album "A Flair For The Dramatic" (2007, Equal Vision Records) samo sa željom da imaju opipljiv promotivni materijal. Igrom slučaja, kako to biva, uspjeli su prodati pjesmu "I'd rather die than be famous" za igricu Tony Hawks Proving Ground, pa su zbog zanimljivog štosa i čiste zafrkancije pozvani da sviraju kao teen-punk atrakcija na zajedničkoj turneji sa A Day To Remember, Chiodos, From First To Last, Emery, The Devil Wears Prada i Mayday Parade, elem, samim bendovima koji su također tražili svoju publiku i medijski proboj u okvirima post-hardcore i metalcore scene. Interesantno, tinejdžerski auditorij ih je zbog Vicovog šarma skoro bolje prihvatio od tada već nekih razvikanih imena, pa im je izdavač ujesen 2008. organizirao samostalnu američku turneju, što je bio dovoljan razlog da ih se uvrsti u još jednu zajedničku putujuću akciju u paketu sa Bring Me The Horizon, Cancer Bats, Thursday i Four Year Strong.

Drugi album "Selfish Machines" (2009) je bio daleko smišljeniji s blagim humano-ekološkim angažmanom, a nekoliko turneja sa tada već velikim bendovima August Burns Red, We Came As Romans, This Is Hell, Of Mice & Men, Attack Attack!, Emmure i ponovno sa A Day To Remember i Bring Me The Horizon, po prvi puta je Pierce The Veil plasiralo na zvaničnu listu najprodavanijih albuma u USA (no.106) gdje su na Heatseeker listi dospjeli do pozicije no.1. Tada ih je u proljeće 2010. zapazio Fearless Records ponudivši im učešće na kompilaciji "Punk Goes Classic Rock" gdje su za probu dobili zadatak da obrade čuveni klasik "(Don't fear) the reaper" Blue Oyster Cult što se ljudima iz etikete veoma dopalo; usljedila je koncem 2011. još jedna suradnja na kompilaciji "Punk Goes Pop 4" s obradom "Just the way you are" Bruno Marsa (!), a nakon toga i ugovor, te prilično dobro podmazana kešovina za ovaj treći studijski album "Collide With The Sky" sniman sa producentima Dan Korneffom i Kato Khandawalom u New Jerseyu.

O njihovoj lirici punoj tugaljivih pjesama o ljubavi i smrti, te piskutavom dječačkom Vicovom vokalu kao da neprestano udiše helij, pa i o pretjerano probavljivom melodičnom punku, a sve pod onom etiketom EMO, Amerikanci imaju dva aspekta. Da, Ameri, budući da je bend kao i gomile sličnih još uvijek prilična nepoznanica u Europi. Elem, prvi aspekt je čisto fanovski. Jedan kritičar je napisao da za obožavanje Pierce The Veil ne smijete biti stariji od 20 godina. A drugi aspekt je pozerski. Da li je sve to samo glumatanje u okviru popularne post-hardcore groznice i promišljeno sipanje melodramatike u tinejdžerske krugove?

Jedna stvar je sigurna: bend zna u šta se upustio, a budući da im je "Collide With The Sky" dosegao iznenađujući USA no.12 i po prvi puta se ušetao na UK independent no.40, formula uspjeha je otkrivena. Iako mnoge od ovih pjesama zvuče kao najgore u ovom fahu, one imaju razvijen njuh za dramatiku i onu zavodljivost koju vole teen generacije. Nisu prežestoke, pucaju sa pseudo-baladičnim nabojima i slušateljima sugeriraju promijene raspoloženja kod vitalnih stanja poput ljubavi, mržnje, ljutnje, gorčine, patetike, razjebanog prijateljstva, zanesene romantike i maštanja.

Prvi singl "King for a day" sa gostujućim vokalom Kellin Quinnom iz Sleeping With Sirens u svojem spoju brzanca i dramatične sklonosti ka paranoji je odmjeren estetski zahvat s elektronskim efektima, a drugi "Bulls in the Bronx" daje zanimljivu sliku post-hardcorea s premazima klavijatura, te blagim mathcore izletima i latino utjecajima s glatkim linijama refrena u kojima se osjeća isključenost bijesa i ljutine. Oba su taman odmjerena ka audijenciji na koju se puca i takvih pjesama ima još nekoliko poput žestokih uboda "A match into water", "The first punch" i ponajbolje kaotične slagalice "Hell above" koja je smještena odmah na samom uvodniku albuma. Drugu skupinu pjesama čine one u umjerenim tempovima sa pop melodijama koje imaju šmek indie-rocka ("Props & mayhem", "One hundred sleepless", "Hold on till may feat. Lindsey Stamey from On No Fiasco") i spoj žestice i baladičnosti ("Tangled in the great escape feat. Jason Butler from Letlive", "I'm low on gas and you need a jacket"), a imaju čak i broj u kome se hvataju progressive manira ("Stained glass eyes and colorful tears").

Sa čak tri gostovanja od kojih je jedno ipak pretjerano dodvoravanje teen generaciji sa Lindsey Stamey, pjevačicom bendova Vertigo, The Few i najnovije dance-rock formacije Oh No Fiasco, braća Fuentes i ekipa su odigrali pronicljivu kartu. Skupili su na hrpu tri bitna auditorija - punk, hardcore i pop, upakirali glazbu taman onako da na prvu loptu zagrizu mlade generacije koje izlaz od teen-popa Justin Biebera, Miley Cyrus, Selene Gomez, Britney itd. vide u gordom alternativnom izrazu ponudivši tek djelićak punk-hardcore e(ste)tike. Nije da ovi momci ne znaju svirati ili pisati pjesme. Znaju. Samo stvar je u tome što su one preveliko pretenciozno nametanje koje svoj vijek trajanja, po svemu sudeći, imaju tek na nekoliko mjeseci. Kako god, uspjeli su, no šta dalje?

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 12/09/2012