Sve dok nisam poslušao ovaj album, pratile su me neke ne baš optimističke pretpostavke. Čitam s omota - album je sniman u Sarajevu, pa dođavola, zar još jedna nova Regina, možda Crvena jabuka, Emir & Frozen Camels, neki post new-primitives ili nije đavo valjda Merlin, Hari Mata Hari i nešto slično? Ubacim cd u player, prva stvar, ujedno i naslovna "Dom za nezabrinutu djecu", akustična. Hm? Baš ništa obećavajuće. Vjerojatno će se sve nastaviti s nekim baladicama, limunadicama i patetikama... Sve si mislim kako će ovaj album moje preslušavanje završiti s narednom pjesmom, ajde da je čujem. Glupo mi je da bend ima ovakvo osorno-arogantno rockerski-punkersko ime, a svira šrot za radijski festival i k tome je objavio album za Slušaj najglasnije i sarajevski Ekipa. Mora biti da je to neka prevara na koju je nasjeo neuništivi Zdena...

Ali već naredna "Forrest Gump" polako otklanja moje sumnje. Simpatičan hard-rock podebljan elektronskim basovima, zapaljivim distorziranim riffovima, i... opa, slušam tekst, pa čovječe, ovi se ne zafrkavaju! Oni bi najradije pobjegli iz te vukojebine od nesretne države u kojoj se nalaze - 'trčim daleko dalje ko Forrest Gump i neću nikad stat'! A treća pjesma "66.79.71." me potpuno razuvjerila da Siledžije nisu nikakav nastavak onog sarajevskog mainstreama od kojeg se i Baretu smučilo sredinom 80-ih pa je oformio Majke. Prvi dio pjesme je elektronski hipnotički dubstep/kraut-rock/psycho podebljan disonantnim gitarama i zastrašujućim tekstom o surovoj stvarnosti u kojoj se nalazim i ja, a tek kad je na polovici kompozicija otišla u pravi RATM nalik otprilike na "Guerrila radio", moj hertz je poskočio u treću-četvrtu brzinu. E, pa da, ovo je sjajno i uistinu mi se dopada! I onda odmah skoknuh na njihov facebook profil i sad već počinje povijest.... I pazi sad to, bend me uvjerio nakon dvije pjesme da je 'prava roba' u koju valja uložiti trud. Inače sam skeptik kad mi se nešto preporuča, no ovo je došlo bez ikakve preporuke u paketu sa još nekoliko albuma Slušaj najglasnije. Ajde da i njih spomenem za dokument vječnosti: Damjan od Resnika - "Protiv tebe", Matej Krajnc - "Balada za bencinsko s sirom", Falocet - "Desert snake", Figurative Theatre - "Dadawave", Lihen - "Videography", Kaschade - "Selected", Trio Karaul - "Plašč" i Mor Krom Kinski III - "Veliki dani". Neki kroničar će jednog dana tražiti točno kada se desio taj ulet Siledžija na prvu recenziju, a prva recenzija je ona koja probija led. I prvi recenzent je jako bitan, prvi dojam neutralca koji o bendu ne zna ama baš ništa.

I onda čitam s njihovog FB profila: bend je osnovan u Ljubuškom 2009. (za vjerovati je da su prijatelji Andrije što je još jedan plus, barem kod mene), te djeluje u postavi Sile Nuić (gitara), Bernard Brkić (bubnjevi), Josip Paradžik (klavijature) i Gordan Džajo (vokal). Nakon pola godine zajedničkog rada snimaju i izbacuju prvi singl "Forrest Gump", preko kojeg dolaze na festival Jaeger Music Night kojeg kasnije i osvajaju. Također bilježe pobjede na festivalu F.A.R.S.A. i na 9. West Herzegovina Festu, a bilježe i brojne nastupe na festivalima u BiH i Hrvatskoj. Glazbeni pravac definiraju različiti glazbeni ukusi pojedinaca u bendu što rezultira i raznolikim repertoarom, dok su tekstovi svojevrsna kritika društva koje ih okružuje.

Ajmo sad ovako... Uhvatili su me sa dvije odlične pjesme i još naredne tri - "Sto'jedna ličnost", "Dozvola za pendrek" i ".I.", sa žestoko nabrijanim gitarskim elementima RATM, sjajnim generacijskim tekstovima koji nisu samo za tinejdžere, već i za stare karonje poput mene, zatim sa protestnim, buntovničkim punk/hardcore stavom koji se bori za svoja prava u svakom momentu, te u svakom trenutku razmišlja bistrom glavom bez obzira na 'zadnje malo točeno pivo' ili straha da će dobiti pendrekom. Tako se razmišlja! Definitivno su me osvojili na prvo slušanje. Sva sreća što ih nisam slušao i gledao negdje pijan i indisponiran, nego u intimi mojeg doma kad sam se vraški frustriran vratio kući s posla. Stihovi pjesme "Dozvola za pendrek" 'tko nam dira zakon taj dobiće degenek, debela ta svinja ima dozvolu za pendrek' je definitivna himna ove cjelokupne pojebane ex-Yu regije u kojoj pojedinac unatoč tkz. demokratskim slobodama ne može apsolutno ništa promijeniti zbog mafijaške elite na vlasti koju štite njezini plaćenici. Ostatak materijala se svodi na reggae/punk/hip-hop "Nedjeljni komentar" (nema veze s Azrom) nalik na Dubiozu Kolektiv i Stillness, elem prožvakanog stila, ali vrlo zapaljivog za mase. Zatim na još jednu odličnu RATM-ovsku "Sloboda odabira feat. Kandžija", mada meni Kandžija ovdje djeluje kao nečiji pederasti poltrončić sa stihovima 'jednog dana doći ću u Ljubuški i zaokružiti pravi glasački listić'.

Ma koji to mulac još ide na izbore glasati za onih 10-15 lopova koji su se ugnijezdili zahvaljujući propagandi? Kad će se Siledžije uspijeti kandidirati za neku lokalnu vlast u BiH (ili primjerice Andrija, Visina Records, Kleimor, SCH, Dubioza Kolektiv) ili Goribor, MiKKa i Bokerini u Srbiji, a o mojoj Hrvatskoj da ne govorim, tek tada treba izaći na izbore. Ne zbog nekakvog lokalpatriotizma s kojima nas zagađuju ti smrdljivci s ekrana. Izbore treba ignorirati isto kao i onu neslobodnu volju kada glasujete za najbolje albume godine - dobijete 5 ili 10 predloženih kandidata, a ono što vi volite, po mišljenju nekakvog 'stručnog žirija' to se ne nalazi na popisu. To je sranje, totalno sranje i iz dna duše prezirem dok mi netko pošalje takvu anketu u kojoj se ne mogu izraziti nego samo potvrditi mišljenje vladajuće elite. Kandžija, to nisi smio odrepati, ispao si narcis koji želi da mu ljudi vjeruju što će glasovati za tamo nekog lopova. A u BiH, isto kao i na cijelom Balkanu, u politici nema na vidiku poštenog čovjeka... Inače, pjesma je odlična samo da nema tog stiha, bolje da si odrepao bilo šta drugo, a ne ovako kompromitirajući stih.

Još jedna priča, sasvim drugačija. Svi valjda znaju da mi je Boa najdraži bend hrvatskog ex-Yu rocka i današnjice. Oni su itekako prgavi, buntovni, frustrirani, nadobudni, politički itekako osviješteni, ali oni nikada ne bi pali na niske fore i fazone. Kad su objavili čuveni debi 1981. "Boa" (točnije u siječnju 1982), bila je na snazi ekipa ljudi koja je odlučivala o šundu. Da sad ne spominjem što je tada bio 'šund' (uglavnom sumnjiva kvaliteta koja ugrožava sistem), samo zahvaljujući pokojnom rock kritičaru Darku Glavanu (koji je valjda jedini skužio poantu), Boa nije dobila tu etiketu. Inače bi se ploča zabranila ili bi se neke pjesme trebale skinuti s nje. Neke od pjesama ta ekipa 'inkvizitora' nije nikad shvatila jer su napravljene dubokom sofisticiranom metodom i poetikom kojoj se ja dan danas divim. I rijetko kada je susrećem u današnjoj sceni ex-Yu rocka.

Kazati, reći, odrepati, spoken-word tehnikom se izraziti 'doći ću u taj vaš Ljubuški i zaokružiti tamo neko a, b, c, d ime na glasačkom kuponu' je - bez imalo mozga. Samo da bih bio s vama i družio se jer ste mi jako dobri frendovi ili ne znam što. I usput se napio, možda pojebao i kojeg komada, ali to nije važno. Sve je to bez mozga, apsolutno, spram onoga što Siledžije daju na ovom fenomenalnom debiju. Ovakav 'ulet' im nije trebao. Unakazio im je odličnu pjesmu.

Do kraja albuma nalazimo na akustičnu pop-rock/hip-hop "Dođi da vidiš pt.1" s gitarom nalik na šargiju i završnu "Nešto je trulo u državi krasnoj (Dođi da vidiš pt.2) feat. Veselin Gatalo" koja se trudi biti spomenik ovog odličnog albuma, osobito zbog odličnog teksta, kompleksnog aranžmana (traje 7 i pol minuta), šaputavih vokala i sjajne, uistinu sjajne gitarske svirke Sile Nuića koji je na ovome albumu uz odlične tekstove prva ličnost benda.

U svemu ovome sam smetnuo s uma da vokal Gordan Džajo cijelo vrijeme repa i da nije pjevač, nego su bitne su poruke njihovih pjesama.

Enivej, ovaj bend iz Hercegovine je napravio jedan od najboljih albuma današnjice, onakvog ex-Yu rocka za kakvim vape komercijalne radio stanice, ali ček, ček, ček... sve su one politički kompromitirane. Kad bi ja bio u onoj eliti 'ekipe' za šund, onda bih odmah zabranio emitiranje pjesme "Sloboda odabira" zbog pretencioznog ispada Kandžije koji pokušava uvjeriti narod u glupost nametnutog izbora kroz zajebanciju. Uistinu nije fer, to nije niti punkerski, niti protestno, niti umjetnički rečeno, to je bez mozga.

Inače sa svime ostalim se potpuno slažem i tu nema neke duboke filozofije. Pjesme su im odlične i draže bi mi bilo da je neki lokalni mulac izvikivao neke besmislene stvari. Očigledno se bend na debiju želio prikloniti onoj alternativnijoj publici dovođenjem Kanđije, ali su u tome debelo pogriješili. Zamislite da su Šarlo Akrobata na svojem jedinom albumu "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." doveli u goste tada vrlo popularnog Olivera Mandića? E, to bi bilo sranje, sva sreća što im to nije palo na pamet. Daleko bi bilo bolje da su Siledžije pozvale neke aktualne likove iz sadašnjice, poput Čopora, St-a, Remi, Andriju, MiKKu, Bajsa iz Kleimor, Stipeta iz Olovnog Plesa, Ninu, a njima bi najviše odgovarao Enter Shikari. Ovaj momak im je doslovce zajebao stvar s jednim nepromišljenim stihom i glupim uvjerenjem s kojim se ne bi složio niti vječito revoltirani Bob Dylan.

Elem, konačni zaključak: ovo je odličan album orijentiran na inteligentno sročene socio-političke tekstove i još bolju gitarsku svirku Sile Nuića. Svaki bi ga bend želio. Samo je malo paradoksno da ostali glazbenici, osim u rijetkim trenucima klavijaturist Josip Paradžik ne dolaze do posebnog izražaja. Basista i nemaju, tako barem kaže info. A on je najvažniji dio ritma i melodije. Nema veze. I zaboravite onaj glupi stih. Mladost u naletu entuzijazma stvara nepromišljenost.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/08/2012