Prije nekoliko godina neobično me rastužila vijest o raspadu benda dublinskih
JJ72. Pjevač Mark Greaney svojim je specifičnim falsetom ovom bendu davao autentičan zvuk, a indie gitare činile su njihova dva albuma favoritima u mojim plejerima tih godina. October Swimmer ili I Saw a Prayer i danas često slušam. Slično razočaranje uslijedilo je nedavno kada su britanski progresivci PURE REASON REVOLUTION najavili finalnu turneju i raspad benda. Rijetko me koji bend sa svojim debi EP-om toliko oduševio, a jedanaestominutna The Bright Ambassadors Of Morning, za mene čini vrhunac prog-rock stvaralaštva.

I zašto to pišem. Zato jer se u mojem životu pojavila zamjena za ova dva benda. Nije baš da je dva za jedan pravedno, no bolje išta nego ništa. Simpatični španjolci THE LAST THREE LINES, svojim su me drugim albumom, koji je u najgorem slučaju križanac zvukovlja prethodna dva benda, a u najboljem nešto jako jako dobro, osvojili na prvu loptu.

Progresivne klavijature u pjesmama psihodelično-svemirske tematike koje imaju indie kratkoću začinjene su specifičnim vokalom Xavi Bartrina, koji je opet nalik spomenutom Marku Greaneyu. Uz Xavija tu je još petorica barcelonaca, no za razliku od JJ72 ili PRR, oni nemaju ni jednu osobu ženskog spola u bendu. No, to im nije za zamjeriti.

Tako se između ostalog u Visions from Oniria i Absinthe minded može čuti malo gothic zvuka, u Sleepwalker i Ageless furaju se na etno štih, dok su Your Bruising Charm ili Lonely Parade indie dizači s pamtljivim refrenima i fućkajućim temama. Jedna od najboljih pjesama koja pokazuje njihovu spremnost za zauzimanje trona je Paradigm of Fools koja svojim promjenama tempa daje pjesmi potrebnu dozu zanimljivosti.

Nadam se da ovo nije zadnji puta da čitate o ovom bendu, a ako Vas je ovo sve zainteresiralo, možete legalno downoladati ovaj album.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 24/01/2012