23 minute ovog urnebesa može utjecati na kardiogramsku sliku ako niste prethodno pripremljeni za hardcore s elementima najrazličitijih eksperimenata, no kada se uđe u ovaj nevjerojatni egzibicionizam, otkrivaju se mnogi vrsni detalji. Pretpostavimo da ova dva benda sve ovo mogu izvesti uživo i ako je tako, onda im svaka čast.

HWI NOREE

Nastali 2007. u Parizu, nakon nekoliko promjena postave danas djeluju kao kvartet u sastavu Igor (bas, prateći vokal), Tam (gitara, prateći vokal), Yoann (bubnjevi) i Warren (glavni vokal). Nastavljaju tradiciju klasičnih hardcore bendova koji koketiraju podjednako i sa metalom i sa punkom, pa se tako u njihovom stilu osjećaju utjecaji Motorhead, Down, Isis, The Dillinger Escape Plan, Converge, Neurosis, Helmet, ranih Glassjaw... Nema nikakvih biografskih podataka o prve 4 godine djelovanja do realizacije debitantskog izdanja "Hwi Noree EP" objavljenog početkom 2011. Baš se nisu potrudili sa press promocijom. Materijal na ovom split izdanju im je sastavljen od 4 pjesme koje se ne nalaze na debi EP-iju, a riječ je o urnebesno podivljalim sirovinama koje je nemoguće ukrotiti i smiriti. Ako se vratimo u doba najranijeg hardcorea, niti Black Flag nisu bili ovako divlji, a onda možete pretpostaviti kakav je ovo neandertal. Prilično rastrgani tempovi, žestoki riffovi i frenetično divljački vokal frontmena Warrena (na engleskom) provlače sve vitalne odrednice hardcore etike u kojoj itekako paze na kompleksniji koncept aranžmana, osobito u najduljoj skladbi "7" koja traje 4 i pol minute. Ima u njoj žestokog drobljenja, spoken-word naracija, drečanja, stenjanja, 'kreni-stani' ritmike, neujednačenih sekvenci, šuseva s kojima zakucavaju glavom u pod, te uz ovakav aranžmanski pristup nikada niste najsigurniji što od ovih čudaka možete očekivati u narednoj sekundi. "Start my engine" je, pak, klasična, skoro pa oldschool hc bombetina koja doseže i neke noise primjese s poveznicama otprilike u The Jesus Lizard i Nomeansno ostavštini, dok su dvije najkraće "Mechanical" i "Breakdown" opet komadi u kojima se niti ne stignete koncentrirati šta ih to tjera na ovakav vraški urnebes u nepune dvije minute.

Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/hwinoreerock

Diskografija:
Hwi Noree EP (2011)
Split cd with Shit Yourself Little Parrot (2011)

SHIT YOURSELF LITTLE PARROT

A o ovim čudacima iz Palma de Mallorce ima još manje informacija, odnosno, nema ih. Samo se zna da bend čine Tomeu (bubnjevi), Brexas (gitara), Gonzo (bas), Jaume (vokal) i Adri (synth). Ima nekih nazovimo 'općenitih' i 'opisnih' podataka u metaforama na njihovom myspace-u (na španjolskom jeziku), ali čak i kada se prevedu, ništa bitno ne govore o bendu. Evo primjerice, kažu da je bend globalni apokaliptični projekt kojeg provode hrpa glupih mutanata orijentiranih na smrt i uništenje, te da sve rade u 8 bitova, poseru se na sushi i ne seru manje jer je njihov basist Gonzo ćelav, tako da će im jednog dana eksplodirati crijeva i svi će poumirati pretvorivši se u zombije. U načelu, oni su naoko bezuman nintendo hardcore bend koji uživa u stvaranju glazbe kakva god da jeste... Pod opisom žanra stoji im 'acapella/ electronica/nu-jazz', ma šta god to da značilo, ali muzika im je neopisivi urnebesni kaos koji proteže hardcore sa elektronskim eksperimentima kao da su otprilike John Zornov Naked City (i slične projekte) križali sa Frank Zappom i The Residents, dodali mu dašak indie-rocka, noisea i jazz elemenata. Tempovi ove 3 pjesme su skroz neujednačeni, posve su razmrdani, rascijepani na ultra brze, lagane i umjerene, a suštinska konfiguracija pjesama im vrluda i šumom i drumom sa apstrakcijama u kojima je nalupano svega i svačega. Najkraće rečeno, ovo je totalni kaos u kome se ne zna tko kome što radi i zašto.

Pjesma "Wirelles kids" u prvih 30-tak sekunda počinje kao neka mješavina indie-rocka i metalcorea, no nakon toga slijedi rastrgano hardcore rešetanje puno eksperimenata bez ikakvih jasno postavljenih melodija sa krivudavim nabijanjima po synthu s mnogo otklona u ekspresivnost. Ustvari, kaos stvaraju time što praktički nisu zarobljeni u klasične forme uvod-kitica-refren, već čitav obrazac razbijaju time što ne ponavljaju dionice. A takvu glazbu je vrlo teško shvatiti, no tko ima živaca, svakako u njoj može pronaći niz sakrivenih zadovoljstava. Isto se otprilike može reći i za preostale dvije skladbe "Jafudha Cresques" i "Agaporni" mada nemam pojma šta njihovi naslovi znače, a niti na kojem jeziku frontmen Jaume vrišti, skiči, sikta i cvili. Tu se pronađe i jedna kraća dionica neke folk pjesme, malo gitarističkog ambijenta, sasvim ugodnog jazz klavira i nekoliko spoken-word stihova na engleskom jeziku. Ostalo je rešetanje od nemila do nedraga koje se može povezati i sa black metalom, a i sa ekspresivnim jazz-rock/fusion karakteristikama.

Totalno neobično.

Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/cagatelorito

horvi // 29/01/2012