Još jedno ponovno okupljanje u ime stare slave je se desilo prošle godine kad je Matador Records organizirao svoj obljetnički koncert, a Robert Pollard, Mitch Mitchell, Greg Demos, Kevin Fennel i multi-instrumentalist Tobin Sprout odlučili oživjeti Guided By Voices, indie rock bend čija je se priča završila tamo negdje u 2004. godini. A upravo konstalacija od ove petorke je sredinom devedesetih proizvela neka od najboljih djela u cijeloj dugoj povijesti benda. Povijesti koja seže trideset godina unatrag i u kojoj su Guided By Voices imali veliki utjecaj na mnoge ostale bendove iz sfere lo-fi indie rocka. Pokretačka snaga iza ovoga benda je uvijek bila, a i danas dan je Robert 'Bob' Pollard, osnivač i frontman benda. Na samom početkom ove godine je izašlo njihovo i novo, dvadeseto po redu izdanje po imenu "Let's Go Eat the Factory". Oko četrdeset minuta dugi album na kojem je se našla čak dvadeset i jedna pjesma.

No, većina pjesama na ovom albumu ne prelazi duljinu od dvije minute. A prilikom njegovog preslušavanja se to ispostavilo kao vrlo dobra stvar. Naime, jedna trećina od pjesama koje se nalaze na ovom albumu samo da su koji minut dulje, bile bi skoro pa nemoguće za izdržati do kraja. Na primjer, pjesme poput "Old Bones", "The Room Taking Shape", "The Big Heat And Toy Show", "My Europe" ili "The Things That Never Need" mogu svoje opravdanje za lošu kvalitetu snimke i neartikulirano glazbeno masturbiranje naći u izgovoru da se ovdje radi o low fidelity-u, ali to ipak ostaje ono što jeste: Patnja za uši. To sve ne bi još bilo ništa čudno da se ne radi o albumu koji je tako u medijima prezentiran kao jedan od "onih" albuma koji obilježavaju cijelu godinu koja slijedi. Mislim, bez pretjerivanja, ali naš domaći lo-fi label Brlog Records bi se mogao podičiti s nekim pjesmama koje su u mnogo čemu bolje od gore navedenih. U cijelosti gledano, album se čini vrlo nekoherentnim i kaotično naslaganim fragmentima nedorečenih ideja, od kojih su neke, ruku na srce, i vrlo dobre. Ali sve to ostavlja utisak kao da se radi o nekoj glazbenoj skici za jedan album koji bi se tek trebao snimiti, a ne kao gotovo i u prodaju pušteno djelo koje bi na velika vrata trebalo najaviti povratak ovog kultnog benda. Ali kad se uzme u obzir da je ovaj album po svemu zapravo nastavak rada iz njihovog najuspješnijeg perioda iz devedesetih, onda se može slobodno reći da se ovdje radi o klasičnom, tipičnom albumu Guided By Voices-a. U kojem se između gomile nesklada može naići na nekoliko zaista sjajnih momenata, koji ipak opravdavaju tu neku auru koja obavija ovaj bend. U tome smislu se mogu navesti pjesme kao što je "Waves", vibrirajući shoegazing komad, ili početna stvar "Laundry & Lasers" sa svojom predobro jakom prljavom gitarom i energičnim ritmom bubnjeva. U istom stilu je, recimo i vrlo, vrlo dobra "God Loves Us", kod koje se može čak i zažaliti što traje samo minutu i pol. Ovaj album može i dobrim nanervirati. Jer neke pjesme su mogle komotno biti nešto duže, dok neke druge bolje da se nisu na njemu ni našle. Čovjek se zapita pa što su oni to uopće mislili? Ono, natovarit ćemo svega i svačega, pa neka sebi bira tko što hoće. Ja ću osobno od ovoga albuma si napraviti jedan lijepi EP u kojem će sve ono smeće biti izbačeno, a ostat će samo najbolje. Znači nekih pola albuma sigurno otpada. S psihodeličnom "Spiderfighter" ću imati odličnu rock pržionu sa završnim solom klavira na kraju, a u "Chocolate Boy" ću imati predivnu baladu s akustičnom gitarom na tragu R.E.M. iz ere albuma "Automatic For the People", uz nju će dobro doći i energična gitarska solaža u "Either Nelson". U pjesmi "Hang Mr. Kite" ću imati lijepe i luksuzne cello-melodije a u "Imperial Racehorsing" ću pored divlje gitare slušati i melodične zvukove truba. Ali da se vratimo albumu kao cjelini. Kao što je već prije rečeno; dosta toga je izmiješano i čini se, sasvim nesortirano jednostavno nabacano. Oni dobri predjeli su često vrlo kratki i trebaju se tražiti između naslaga za koje se ne zna što točno misliti. Kao na primjer s pjesmom "The Big Heat And Toy Show" - u njoj ima izvrsna wah-wah gitara, ali radi namjerno loše lo-fi snimke ona ne može doći do pravog izražaja. I tako slušatelju ostaje da sam si zamišlja kako bi to sve moglo dobro zvučati. Međutim, najgora pjesma cijelog albuma je "Go Rolling Home", u kojoj se čini da je netko tko je potpuno operiran od glazbe uletio i zaključao se u prostoriju za snimanje i na užas sviju prisutnih na snimku albuma nadodao svoju kakofoničnu pjesmu za rastjerivanje štakora. Sva sreća što traje samo trideset i četiri sekunde.

I upravo radi svih ovih navedenih faktora, za mene osobno ovaj album ne prelazi granicu više od prosjeka. Puno toga dobrog je na njemu, ali također i puno lošeg. Bez sumnje je da u njemu Guided By Voices pokazuju da još uvijek imaju šlifa i ostaje se za nadati će ove greške i oni sami uvidjeti i da će na svojem novom albumu, čiji izlazak se očekuje polovinom ove godine, sve stvari puno bolje i kvalitetnije posložiti. A ako ne, onda će se možda barem od ova dva albuma moći na kraju napraviti jedan dobar.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 18/01/2012