Kod velikih i znamenitih bendova se uvijek nameće pitanje 'šta su napravili novo?'. Ako nije pomak - ne valja. Skinny Puppy i nakon 30 godina karijere i dalje vrše pomake u pozitivnom smjeru.

Od reforme benda 2003., stvari za glasoviti kanadsko-američki electro-industrial bend Skinny Puppy gibaju se u sve prohodnijem, slušljivijem i jednostavnijem maniru. Mada su još polovinom 90-ih bili na pragu svjetskog uspjeha sa albumima "Last Right" (1992, USA no.193) i nesretnim "The Process" (1996, USA no.102) objavljenim nedugo nakon overdose smrti Dwayne Goettela koja ih je dobrano uzdrmala i osvijestila, ipak su na vrijeme shvatili opasnost zamke komercijalne industrije. Mogli su izgubiti dostojanstvenost vlastite umjetnosti, kakva god da zbrkana jeste, prepustiti stvari nalik na dobro znane slučajeve Nine Inch Nails i KMFDM koji su se nedugo nakon velikih svjetskih uspjeha gotovo izgubili tražeći svoju kreativnu nit u plitkim i površnim idejama sa raskošnom produkcijom i gomilama remikseva, no na sreću samog arta, a na uštrb tankog džepa, ipak nisu povukli takav potez.

Ovdje su se osvježili sa novom konceptualnom pjesmaricom punom eksperimenata, dark-wave/ambijenata i naravno, klasičnim electro-industrial skladbama. Frontmen Nivek Ogre je i dalje podrugljiv i sarkastičan horror pripovjedač dezorijentirajuće sablasnih i uznemirujućih bajki sa melankoličnim ugođajem uvijenim u mračne formate. Njemu očito inspiracije ne manjka iako album nije onako bijesan i agresivan kao što je to bio slučaj sa radovima do 1996. Jasno je da je i sam proces odrastanja odavno završio, te da i on i bend žele raditi samo 'zrele' i dorađene stvari. Međutim, ipak ima jedan vitalan problem: Ogre u svih 11 kompozicija uvali i sebe, i bend, i slušatelja u neku dimenziju, neku priču, neku čudnovatu temu, osjeća se da će provaliti nešto posebno, zastrašujuće i nevjerojatno, no nikako sve to što pokušava ne uspije ostvariti do kraja. Stiče se dojam da su pjesme nezavršene, tj. u principu kada se očekuje rasplet i adekvatni finiš, teme naprasno završe bez ikakvog određenog zaključka. Nedostaje masivnost cjelokupne fabule, a izgleda da je to i bila neka zamršena autorska nit vodilja kojom su skladbe pisane, te će možda u dogledno vrijeme doživjeti svoje nastavke. Ne bih se htio upuštati u koncept, ali ako će do 'produžetaka' doći (recimo pod nazivom "OvErtiMe"), tek tada će nastupiti veliki problemi prvenstveno za slušatelja. A to je opet možda i ona esencijalna bit ovakvog sofisticiranog umjetničkog djela kojem nije važan trenutni učinak, već dugotrajnije djelovanje na konzumenta koji će tražiti točnu definiciju i smisao Ogreovih tema.

S druge strane, glazba daleko bolje udara na slušni sistem u nekim skladbama. Recimo da je postotak 50:50 i u tome ne treba gledati kao na neki neizvjestan remi; od artistički oblikovanog uvoda "Ovirt" sa psihodeličnim synth efektima, gothic-wave ugođajem i Ogreovim repersko-narativnim vokalima u kojima je obavezni dio izobličenje istih, preko kompleksnijeg gothic-industriala "Cullorblind" punog himničnih melodija 'za buđenje', sve do završnog, najduljeg komada "NoiseX" koji je pun eksperimenata, fade-in/fade-out efekata, anti-plesnog tutnjajućeg d'n'b tempa i Ogreovih nerazumljivih disonantnih vokala kao da su neka nova reminiscencija Genesis P-Orridgea. To naravno, nisu i krucijalne teme albuma, ali spadaju u onih 50% pozitivnih.

No, velika je šteta što album ne doseže svoj fokus. Slušajući treću skladbu "Wavy" intenzitet vrlo dobrog početnog dojma se pretvara u psihodeličnu repeticiju koja je nakratko uokvirena i sa melodijama akustične gitare, pianom, ukusno raspoređenim samplovima i dream-pop harmonijama, ali koliko god da se Ogre i Cevin Key potrudili, nisu uspjeli klasificirati vlastiti integritet iz tvrdokornog undergrounda u nešto što svim silama pokušavaju pretvoriti u uslovno rečeno 'pop', barem u ovoj skladbi. Isti je slučaj i sa "Ashas", još jednom laganicom koja predstavlja novi pogled u minimalističku dark-wave himnu oivičenu glitchom, dok se u rasplesanoj "Gambatte" doslovce zajebavaju sa samoubojstvom kao da je to bezazlena stvarčica nakon koje ćete se ujutro probuditi kao da se ništa nije dogodilo. I tek u šestoj pjesmi "Icktums" dobivamo onaj stari Skinny Puppy koji lupa electro-industrial onako kako žanr zapovijeda, a to je već problem uzrokovan već ranije navedenim činjenicama. Naprosto, oni i dalje održavaju taj svoj artistički kredibilitet da im svaka stvar mora biti drugačija kao da pošto-poto žele slušatelja (a možda i sebe same) izbaciti iz takta neprekidno sugerirajući neke nove fazone bez ikakvih nametanja. S jedne strane, to je vrlo elegentno urađeno, no za album je posve neučinkovito s obzirom na nezavršenost samih tema. Tromi "Point" može izmamiti poneki smiješak, a pogotovo satirični horror "Brownstone" koji je urađen kao da su spojili pokvarene kompjutere Kraftwerk iz 1975. na koje se prištekao Tom Waits u nekoj svojoj staroj pijanoj fazi "Frank's Wild Years" ili "Swordsfishtrombones". I onda pred samom završnicom dolaze dva solidna pogotka sa "Vyrisus" i nabrušenim "Village", klasičnim Skinny Puppy komadima na koje je moguće i malo zatancati jer imaju energije i britkosti electro-industriala. Ali gdje im je dođavola nestala žestina???

Ogre cijeli album priča neku čudnu priču, posve nepovezanu, bolesno-manijakalnu i apostrofiranu sa bajkovitim činjenicama iz podsvijesti na koje se uopće teško može osloniti i koncentrirati. Okey, to mu se uvijek praštalo jer je ranije znao izvući sjajnih stvarčina, ali tu očito nešto ne štima...

Činjenica jest da su Skinny Puppy momentalno u ovom fahu svjetski no.1 s obzirom da Coil ne postoje i da je sudbina Throbbing Gristle neizvjesna nakon smrti Peter Cristophersona, no tim je veći naglasak na onima koji dolaze, samo još nisu 'otkriveni'. Primjerice fantastičan i daleko kreativniji belgijski Thot ili cijeli niz izvođača iz ex-Yu regije (DreDDup, Youth A.D., Kleimor, One Piece Puzzle, Figurative Theatre, Mrt...). A tko zna koliko Ogre-ova i Cevin Keya se smuca i vrluda po bespućima industriala. Elektronskog ili nekakvog drugačijeg, svejedno je. Imaju Skinny Puppy još uvijek adrenalina i ideja, ali ovaj put su ostali nekako suzdržani kao da se spremaju za nešto puno bolje i jasnije.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/12/2011