home > mjuzik > Interzone

kontakt | search |

INTERZONE: Interzone (Anubis Records, 2011)

Debi album zagrebačkog trija ima čudne teme i neobične aspekte gledišta, a glazbeno razara svojim energičnim new-wave/ post-punk zvukom.

Kada se govori o domaćem rockerskom retro zvuku, ovaj zagrebački trojac je neizostavni dio tog cijelog mozaika. S razlikom od većine uglavnom novijih bendova i izvođača koji su svoja djelovanja otpočeli unazad nekih desetak godina, Interzone su valjda jedini u Hrvatskoj kojima nazivnik retro opravdano stoji budući da im korijeni sežu još u prvu polovicu 80-ih kada je ovakav stil tada bio dio moderne rock produkcije. Mada su kao bend zvanično pod imenom Interzone krenuli u drugoj polovici prošle decenije, tokom proteklih gotovo 30-tak godina su bili članovima mnogih bendova od kojih se na prvom mjestu izdvajaju Greaseballs, uz ponovno aktivne Trobecove Krušne Peći i Trotakt Projekt, valjda su najstariji hrvatski demo bend koji nikada nije imao službeno izdanje (Trobeci su imali samo jednu audio kasetu objavljenu za Kekere Aquarium, a Trotakt Projekt dva singla za Jugoton). Vrijedi još spomenuti da su neko vrijeme radili i u relativno poznatijim bendovima kao što su Minus Cway i Nikad Robom, te da je gitarist i pjevač Krunoslav Rimac član cover banda Cry Babies. Preostali dio benda su Darko Klarić (bas) i Dražen Lulić (bubnjevi).

Interzone su ovaj album radili otprilike dvije godine, nikuda nisu žurili, pa je stoga kompozitorski i zvučni dio posla obavljen suptilno s promišljenim i dorađenim stilskim segmentima u kojima sve frca sa eklekticizmom stare new-wave/ post-punk škole koju su prevalili i savladali još u vremenu kada je ona bila aktualna. Glazba zajedno s lirikom je posve jednostavna; 2-3-4 punk akorda sa melodičnim prostornim Joy Division basovima, uglavnom brzim 1/1 tempovima i linearnim vokalom koji je karakterističan za gomile onih new-wave/ post-punk bendova čija je etika bila da im se vokalni image svodi na to da ga uopće nemaju, što je najizrazitije bilo kod XTC ili The Cars.
[  ]

Lirski dio je naoko bezličan; njihovi tekstovi se ne bave punkerskim frustracijama i bjesovima, ali niti mračnim ili olovno teškim tematikama mada za svoje uzore spominju Joy Division, Bauhaus i Pixies. Oni naime koriste jednu čudnovatu sferu 'međuprostora' u kojem se naizgled ništa bitno ne dešava kao da tapkaju na mjestu. Međutim, to samo tako izgleda budući da linearnost vokala 'pojede' dobar dio efekta. Riječ je o temama s kojima se susrećemo svakodnevno, a praktički im ne pridajemo nikakav značaj što je nekako najuočljivije u pjesmi "Četvrtak" koja nosi stih 'četvrtak je dan za gluposti, četvrtak nema budućnosti, stoji na mjestu i vrti se'. Ili primjerice u tromoj "U pola tri" - 'meni ne treba mnogo pitanja da otkrijem razlog disanja'. Upravo s takvom sličnom etikom, Interzone donose specifičan rakurs gledišta izbjegavajući duboke teme, sofisticiranost, svjetsku bol, depresije i nekakve goruće važne poruke, no ipak su se zauzeli da sav taj opskuran lirski sadržaj uviju u profinjeni art format katkad se igrajući riječima ('juri svemirom Jurij Gagarin/ ja bih ko on malo jurio svemirom', "Jurij Gagarin") ili apostrofirajući nostalgično dječji 'crtić' Ramones punk ('uvijek kad sam bio mali, volio sam tuđe stvari... uvijek su mi bile bolje bojice od prijatelja', "Moje boje").

S te strane su relativno jednostavnih miš-maš stihova kao da su uz već navedene aktere koristili i onaj stupanj lirskog kredibiliteta koji je bio specifičan za Pere Ubu i rane Talking Heads, a onda kada se već pomisli da je čitav album takvih 'nebitnih' tema, ispliva pjesma "Platane" u kojoj se na finišu pojavi vokalno melodičan adaptirani foršpan iz crtića "Profesor Baltazar" u kojem su se poigrali sa kanonima i višeglasjima što je pjesmu odvelo u sasvim neočekivano zabavnom pravcu. U drugom dijelu albuma nalazi se "Vrata interzone" koja pojašnjava čitav ovaj čudni i tematski neodređeni smisao ('vrata interzone padaju/ dođite, budite tu/ maske se skidaju') sa Bauhaus prizvukom i de-kompozicijskim krešendom koji je malčice mogao biti i duži.

U globalu, čitav album je fokusiran na jednostavne melodije i klasične 'pop' formate, a da je bilo više hrabrosti i eksperimentalnijeg pristupa, ovo djelo je moglo poprimiti daleko bolji efekt. Jedine egzibicije nalaze se na samom kraju kroz tri posljednje skladbe - baladičnoj "Riječ kao ljubav" sa finim pasažima gošće Biance koja je osmislila dionice za piano i violu, zatim atmosferičnoj obradi Joy Division "Decades" i prljavo neurotično nabijenoj "Tena" koja je još najsiroviji komad albuma s kojim si Interzone priskrbljuju pravi alternativni šmek. Da je ovakvih produkcijskih poteza bilo više, istakla bi se ona njihova furiozna i energična živa svirka. Ovako je album previše popeglan i ušminkan, te se doima kao da je barem 5-6 pjesama kibicirano za potencijalne hit-singlove u kojima se koriste različite tehnike (surf, rockabilly, pop-punk, indie-rock, višeglasja) sa povremenim dionicama klavijatura gostujuće Biance koja je i prateći vokal. Sve to ide u prilog one pradavne teze o punk i new-wave glazbi koja je bila rađena isključivo da zdrma dotadašnji r'n'r establišment, te da pruži otpor velikim dinosaurima vrativši rock ponovno u garažu kroz najjednostavnije stilske oblike. Ponekad čak nije niti bilo važno o čemu pjesme govore, već je bilo važnije da u sebi imaju revolt i karakteristike odmetništva.

Interzone su na ovome prvijencu uspjeli sabiti svu srž te pobunjeničke e(ste)tike na artistički način, a mada se odprve čini kako su stremili hitovima (recimo pjesme "Trebam te", "Moje boje", "Četvrtak", "Jurij Gagarin" i "Platane"), oni zapravo nemaju težnje ka nikakvom srednjestrujaškom efektu. Pravi su 'međuprostorni' bend kojeg se ne može staviti niti u alternativu, ali niti u mainstream ili pop. Levitiraju i lebde između svega toga i na vrlo čudan način se igraju različitim fazama rocka uvijenog u inteligentno osmišljen post-punk/ new-wave bez ikakvih angažiranih stavova. Možda je baš upravo taj manjak stava, političkog i socio-društvenog naboja razlog zbog kojeg će se oni teže približiti publici Repetitora i Goribora s kojima postoje određene sličnosti, no da ih se stavi i u kontekst epohe 1978-1982, teško da bi se mogli uklopiti sa onim velikim ex-Yu imenima novog vala koja su kreirala najbitniju fazu rock povijesti na ovim prostorima. Dokaz je to da su drugačiji i posebniji bend, bend koji ima svoje 'ja' i stvari gleda iz jednog sasvim drugačijeg, međuprostornog aspekta.

Neobično. I energično.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/10/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Hindsight

EMMURE: Hindsight (2020)

| 30/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tied To Our Screens

.UPSET: Tied To Our Screens (2020)

| 29/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Angel's Breath

ANGEL'S BREATH: Angel's Breath (2020)

| 24/06/2020 | pedja |

>> opširnije


cover: A Wanderful Life

MUSHROOMHEAD: A Wanderful Life (2020)

| 22/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Last Grinjober

BOLESNO GRINJE: The Last Grinjober (2020)

| 21/06/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*