U sklopu nastupa 17.X 2011. u zagrebačkom klubu Boogaloo, švedski progressive-metalci donose posve drugačiji zvuk sa albumima "Road Salt" odvojenih u dva nastavka.

Kao što su i najavili još 2007. godine, Pain Of Salvation su obavili veliki remont zvuka i članstva. Nakon što su ih napustili Kristoffer Glidenlow, Johan Langell i Simon Anderson, neko vrijeme su tražili odgovarajuće zamjene, ali kako nisu pronašli ništa osobito osim bubnjara Leo Margarita, odlučili su da nastave kao kvartet bez bas gitariste kojeg zovu samo za potrebe turneja.

U proljeće 2010. objavili su svoj 7. studijski album "Road Salt One" koji je prvotno bio zamišljen kao dvostruki "Road Salt Ivory", no kasnije je odlučeno da bude realiziran kao dva odvojena albuma. Stoga se niti nisam htio hvatati recenzije dok se ne pojavi i njegov nastavak koji je objavljen 26.IX 2011., taman nepunih mjesec dana uoči promotivne turneje kada 17.X 2011. nastupaju i u zagrebačkom klubu Boogaloo.

Prvi dio nazvan "Road Salt One" je bio vrlo čudan zaokret u mekani, gotovo hard-rock zvuk sa posve neobičnim stilom kao da je proizašao križajući Led Zeppelin, The Doors i King Crimson tamo iz nekih opskurnih faza kada su se Crimsoni po prvi puta razišli i ponovno okupljali početkom 80-ih godina. Međutim, album nije imao dovoljno snage i bio je bez ikakvih izraženijih inovacija, te je unatoč nekolicini sasvim solidnih blues-rock pjesama dobio vrlo niske, pa čak i poražavajuće ocjene od eminentnih svjetskih kritičara.

Mnogo toga je nestalo iz njihovog zvuka što se prije desetak godina smatralo da će postati klasikom, njihovim zaštitnim pečatom, te budućnošću progressive-metala na albumima "The Perfect Element, part I" (2000) i "Remedy Lane" (2002). Prosto je nevjerojatno kako je i bez obzira na odlazak trojice glazbenika vođa Daniel Glidenlowe presušio sa idejama, a bend izgubio na kompleksnosti sadržaja. Promjene su očito bile presnažne da su gotovo izbacile cjelokupni zvuk iz svojeg uobičajenog kolosjeka prema čemu se slobodno može konstatirati da je riječ o velikom razočarenju. "Road Salt One" je svakako bio njihov najslabiji rad u karijeri nagovjestivši da bend prestaje sa inovacijama uz koje su obavezno dolazili epiteti 'strašno' i 'čudesno'. Eh, sad od ovog drugog nastavka su se očekivala ta 'strašna čudesa', ali njih nema nigdje. Dobila se samo malčice bolja, a u nekim momentima snažnija sestra blizanka prvog dijela. Instrumentalizacija im je svedena na gotovo minimalističke kompaktnosti cijelog benda pri čemu se mnogo izgubilo na širini i dubini zvuka. Bend je očigledno ostavio svoju bogatu strukturu iz prošlosti i nadomjestio je sa skoro pa klasičnim rockom koji katkada podsjeća na kombinaciju Led Zeppelin i The Rolling Stones, primjerice u pjesmi "Conditioned". Pjesme su im odreda dobile konvencionalne oblike, nema više kompleksnih i pompoznih figura (izuzev kratke sympho kompozicije "1979"), te se sve čini da su Pain Of Salvation na onom putu kada su se Genesis nakon odlaska Gabriela mic po mic počeli pretvarati u mainstream i na koncu postali jedan od najljigavijih, ali vrlo uspješnih pop bendova 80-ih. Tako "Healing now" zvuči kao poluakustična (ili amplificirana, svejedno) varijanta Zeppelina iz epohe trećeg albuma, a u "To the shoreline" se već osjete natruhe pop melodija na melotronu i klavijaturama Fredrik Hermanssona koje su ovijene u folk motive.

Premda kratki instrumentalni uvodnik sa sampliranim gudačima "Road salt theme" skupa sa završnom "End credits" zvuče ohrabrujuće, a "Softly she cries" svojim tromim sirovim blueserskim riffovima može nagovjestiti kako se bend možda vraća svojim korijenima, no sve to pada u vodu već nakon pola pjesme kada se ustanovi da je ovo samo još jedna Zeppelin-ovska kopija "Kashmira" koja pokušava biti na specifičan način prilagođena novim klincima i retro zvuku 21. stoljeća. Na malo žešću distorziju Glidenlowe se odlučio tek na početku skladbe "Eleven", ali već nakon samo pola minute pjesma posve odlazi u tromi blueserski štimung hard-rocka, naravno Zeppelina kojima su pridodani elementi Deep Purple, malo Floyda i tek interesantniji središnji dio gdje se naziru obrisi eksperimenata i improvizacija na očiglednu foru Robert Frippa i King Crimson. Neprestano šamaranje sa zvukom 70-ih, osobito sa korištenjem melotrona posve se pretvara u debeli retro, tako da niti neke sasvim solidno zamišljene pjesme poput "The deeper cut", "Mortar grind" i "Through the distance" ne donose ama baš ništa osim eklekticizma.

Ipak, najveća mana albuma (i prvog i drugog) je nestabilan karakter u kojem je Glidenlowe potpuno izgubio koncept, te se očito sapleo u želji za promjenom dvoumeći se u kojem smjeru bend treba krenuti. To nisu čak niti duboke, a niti zahtjevne pjesme koje bi pljenile pažnju osim što se povremeno pronađe tugaljivih, mračnijih, depresivnijih i ljutitih emocija, te sjajnih vriskavih vokala a'la Robert Plant. Bend je izgubio svoje visoke standarde okrećući se u prljaviji i jednostavniji zvuk koji nije nikakav napredak, ali niti stagniranje. Ovo je veliki korak unazad, točnije u branšu sympho/ hard-rock elite 70-ih gdje se ovaj rad po ničemu osobitome ne bi izdvojio, a ne može mu pomoći niti velebna "The physics of gridlock" koja sa svojih skoro 9 minuta prisjeća da su Pain Of Salvation ne tako davno bili perjanicom suvremenog progressiva koji se odupirao tradicionalizmu.

Sve se čini da je ovo prelazna faza kojom se nije htjelo otprve izjasniti u kojem pravcu će bend krenuti, ali je jasno ko' dan da će se progressive i metal zaobilaziti u velikom luku. Može se pretpostaviti da bend teži ka jednostavnijem art obliku, te stoga ne bi bilo nikakvo čudo da već na narednom albumu osvane nešto poput klasičnog rocka s primjesama bluesa, ambijentalne glazbe i world-musica. Ali sasvim sigurno se neće zaputiti u nu-metal, core i slične žestice. Očigledno traže svoj komercijalno izglancan stil s kojim će napasti američko tržište jer su zasebno, mimo albuma objavili singl "Where it hurts" (pjesma se nalazi na "Road Salt One") koji se adekvatno uklapa u cijelu priču o reformi zvuka ka nekakvom mainstream r'n'r klišeju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/10/2011