Odbaciti sve i zauzeti kontra stav prema cijelom okruženju. Ne obazirući se što drugi žele čuti, već usmjeriti se isključivo na ono što oni sami žele reći. Čini se da je upravo to bio cilj Ludowa, Pećara, Kreše, Ashasa i Erora.

Osloboditi se od svega onoga na što smo naviknuli na domaćoj metal sceni: statičnost, bezidejnost, imitiranje i umišljenost. Naspram hedonističkog partijanja, postaviti duge, antemične zvukove razbješnjelih i jako distorziranih gitara. Iscijediti svu svoju destruktivnu požudu u staru, istrošenu i propusnu zlatnu zdjelu mraka. I pustiti da se, poput pijeska u pješčanom satu, dugo, vrlo dugo izlijeva u hipnotičke perkusivne intonacije dalekih ali moćnih bubnjeva. Pretvoriti masivne tonove bas gitare u jednu neprestanu bolnu meditaciju. Uzeti svaku skladbu zasebno u jednu hladnu zvučnu dimenziju, najtamnije atmosferičnosti i još bolnije ezoteričnosti. Dubokim i gnjevnim growlom proklinjati more i preklinjati oluju. Jezivim, maničnim screamovima razdijeliti i usitniti prvo sebe, pa zatim sve oko sebe. I u same riječi usaditi sjeme nespokoja i nemira. Agresivnim i nelinearnim melodijama gitara rasparati, kao pobješnjelom transcedentnom motornom pilom, svoju vlastitu slatku kućicu od snova. I u vrlo izduženom, opskurnom melodijskom crescendu, konačno širom otvorenih očiju, uspeti se na olujnu pučinu nemilosrdne sudbine. Izdahnuti otrovni dah spoznaje i prepustiti se gustim zvučnim valovima divljih gitara. Dopustiti da vrlo duge kompozicije povedu onom uskom i zabačenom stazom mračne psihodelije i predivne usamljenosti. Između bijesa i tuge, nade i zaborava. Čvrstim i beskompromisnim riječima prizivati sav primarni egizstencijalni strah i postaviti ga na njegovo staro crno prijestolje. Uzeti svu svoju mizernost i progutane nade i pretočiti ih u ekstremne rifove gitara. Koji namjerno svojom prodornom i bizarnom snagom zaustavljaju otkucaje mekih i slabih srca. Osjetiti svu svoju vlastitu utučenu bol i velikodušno preusmjeriti je u kaustične ritmove bubnjeva i kanabinoidne ali iznimno dinamične linije bas gitare. Kaotično eruptirajuće epske solaže, poput užarenog i tek iskovanog mača, utapati u zlokobno harmonične melodije robustnih, i samo za nježne duše letargičnih, gitara. I na samom kraju, dobiti sedam katarzičnih pjesama. Otpjevanih na hrvatskom (izuzev pjesme "Traveling Upon The Children Of Gulag"), s engleskim nazivima. I čije dužine sežu i do sedamnaest minuta ("Mourn The Mothers").

Sat vremena dugi zvučni posmrtni testament. Naživo snimljen u samo dva dana. Zatim spaliti svaki trag da je ikada postojao jedan dubrovački bend, formiran 2007. i ugašen iz nepoznatih razloga 2011. godine, po imenu Throm. I koji je jedino iza sebe ostavio jedan vrhunski doom/drone/sludge metal album. Koji na ovom području traži sebi ravnog. I čini se da će ostati usamljen na toj visokoj poziciji još dugo vremena.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 08/10/2011