Pulsko-muntićko-krnička rock'n'roll grupa, maštovitog imena Limunova Pita je osnovana 2004. godine. Njeni članovi su Ivan Macan (vokal, bas), Marko Radolović (gitara, synth, vokal), Vanja Balen (backvokal, gitara) i Dino Smilović (bubnjevi). Iza sebe imaju četiri albuma: "Sudnji Dan", "Nema Vremena", "Bajka" i "Lumpenproletarijat". Nedavno su objavili i svoj prvi EP, te su ga u skladu s njegovim sadržajem nazvali "Prepjevi". Sastoji se iz četiri obrade poznatih klasika, "prepjevane" na istrijanskom narječju.

U početku bih se kao prvo osvrnuo na sami odabir "hitova", koje su dečki iz Limunove Pite upotrijebili za svoj epski poduhvat njihovog preinačenja na istrijanski. A to su "London Calling" od The Clash, "Venus in Furs" od Velvet Underground, "Hallelujah" od Leonarda Cohena, te "Kad imaš baš najveći kurac" od istrijanske lokalne underground legende Kurbiše S. I koje bih ja (izuzev "London Calling", naravno), da imam neku nadprirodnu moć, najradije izbrisao iz pamćenja cijelog čovječanstva i zatrao svaki dokaz njihovog postojanja. A u toj čistki bolje nebi prošao ni ovaj EP. Ali, na stranu to što ja mislim o tim "hitovima", ono što je njima učinjeno na ovom EP-u je čak i meni žao (izuzev ove zadnje). Tako je legendarna "London Calling" postala "Vodnjan Calling". Od čijih milih zvukova bezosjećajnog klavira i cijelokupno razštimane melodije bi čak i vodnjanske mumije svetaca pokupile svoje stare kosti i pobjegle glavom bez obzira. U njoj nema niti jednog volta od one energije koja proizilazi iz originalne pjesme. Tako je od nje napravljena samo jedna neukusna i neumjesna satira. Ali to je još i "najbolja" pjesma ovog EP-a, upoređeno s idućom "Škure škure škornje" (Lou Reed/Velvet Underground). I mada mi je njen original toliko bitan koliko i preklanjski snijeg, mora se priznati da posjeduje određenu prepoznatljivu atmosferičnost. Koja je se u slučaju ove inačice od Limunove Pite potpuno izgubila. Umjesto toga je nastala jedna bezkarakterna i površna smjesa tonova. U kojoj mogu uživati samo oni koji se pale, na primjer, na srednjovjekovne dvorske pjesme. Ista melodijska atmosfera. Ista vokalizacija pri pjevanju. U sličnoj srednjovjekovnoj atmosferi nastavlja se i u "Aleluja", anti-romantičnoj trubadurskoj verziji Cohenove "Hallelujah". Pored koje se samo može prizivati Bog i moliti ga da požuri već jednom s tim sudnjim danom. EP se završava s istoimenom verzijom Kurbišine "uspješnice" "Kad imaš baš najveći kurac". Koji se svojevremeno hvalio "da pjeva o onome o čemu drugi nesmiju ni šapnuti". Što bi se moglo uporediti s tim kao kad netko tko zdušno želi da ga svi smatraju posebnim, neobičnim i ekstravagantnim, ode u centar grada kad je najveća špica i na pol trga izvrši veliku nuždu. I potom se hvali da je hrabro učinio ono što drugi nebi ni usanjali. Ali, ipak, ovdje se mora dečkima iz Limunove Pite odati zasluženo priznanje, jer je njihova verzija ispala puno bolja od originala. I već vidim da bi mogla postati pravi hit kod svih onih mazohistički nastrojenih, wannabe-posebnika. Čiji je "napredni" intelekt još uvijek neshvaćen od strane ostatka ljudske vrste.

Ali, možda je i do mene? I jednostavno sam preozbiljan ili preglup za ovakve vrste zajebancije. Ali zajebancija bi, da bi bila dobra, trebala biti duhovita. Međutim, i pored najboljih namjera, ja u ovome nemogu vidjeti nikakvu duhovitost. I evidentno je jedno određeno srozavanje kvalitete naspram zadnjeg albuma "Lumpenproletarijat". Koji je ulijevao nadu da je Limunova Pita napokon na pravom putu da postane jedan "normalan" bend. I u kojem su donekle uspjeli uštimati svoje instrumente i uskladiti melodije. Čak su se u njemu bili i vokalno poboljšali. Ali pravac kojim su krenuli s ovim EP-om je poprilično razočarajuće unazadovanje i uklanjam ga sa svojeg hard diska odmah po završetku ovog teksta.

ocjena albuma [1-10]: 3

z. marković // 28/09/2011