King Crimson je lijepo slušati, a nešto teže razumijeti. A ProjeKcts, frakcijski King Crimson bend još teže. Ipak, najteže je shvatiti Robert Frippa, alfu i omegu benda koji kreira čitav design zvuka već više od 4 dekade.

O King Crimson su ispisane enciklopedije, eseji, disertacije, diplomske radnje i brda nebrojenih kritika, polemika i recenzija, tako da nekome tko nije barem djelomično upućen u njihov rad ovaj album se može doimati kao neka romantična sympho-progressive uspavanka.

Teško je ovaj veliki i značajan bend opisati u par rečenica. Koliko god da sam pokušavao skratiti tekst i sažeti ga na najosnovnije, toliko sam neprestano dolazio u situaciju da ako propustim spomenuti jedno, domino efektom rušim i ostalo. Zato samo ono najosnovnije i najbitnije...

Osnovani su 1969. u Londonu, tri puta su se razilazili, te su imali brojne promjene članstva. Jedina konstanta u bendu je gitarist Robert Fripp koji s pravom slovi kao jedan od najvažnijih i najznačajnijih kreativaca na električnim žicama. Njegov smisao za art, ambijent, jazz-fusion/rock, folk, eksperiment, psihodeliju i mnogi sasvim neobični avangardni zahvati ustoličili su cijele generacije posve različitih gitarista od art-rocka, new-wavea, popa i indie/alternativnog-rocka sve do najekstremnijih oblika noisea, heavy metala i raznih stilova sa sufiksom/ prefiksom 'core' i 'math'. U svojoj najznačajnijoj fazi do 1974. kada su se King Crimson razišli po prvi puta, bend je objavio 7 posve različitih studijskih i 2 live albuma od čega su im prva dva dosegnula milijunski tiraž ("In The Court Of The Crimson King", 1969, UK no.5, USA no.28 i "In The Wake Of Poseidon", 1970, UK no.4, USA no.31). Posebno je interesantan podatak da su jedan od prvih koncerata u karijeri održali kao predgrupa The Rolling Stones sredinom 1969. u londonskom Hyde Parku pred 650.000 posjetitelja! U drugoj fazi karijere od 1981. s posve drugačijom postavom kada su se Frippu pridružili Adrian Belew (gitara, vokal, synth, elektronika) i Tony Levin (bas, vokal, synth), koji će činiti glavnu Frippovu okosnicu narednih 30-tak godina, zvuk se od progressive, hard, eksperimentalnog i avangardnog rocka uputio u new-wave, funk, elektroniku i dance-rock. Nakon 10 godina pauze, ponovno su okupljeni 1994. u postavi koja je proširena sa Pat Maselottom (bubnjevi) i Trey Gunnom (gitara), te su tada bili vidljivi elementi jazza i alternativnog rock-metala 90-ih godina. Svoj posljednji album "The Power To Believe" objavili su 2003., a bio im je to ujedno i najlošiji plasman na top-listama (UK no.162, USA no.150) mada od albuma na album gotovo nikada nisu pokazivali opadanje artističkog kredibiliteta.

Njihovi utjecaji na rock scenu su gotovo nesagledivi ako se samo u obzir uzme da su direktno potaknuli razvoj sympho/ progressive-rocka prvih pionira poput Genesis, Yes i Emerson, Lake & Palmer, progressive-metala, primjerice, Iron Maiden, Tool, Porcupine Tree i Pain Of Salvation, potom grungea (Kurt Cobain ih je uvijek spominjao jednim od glavnih uzora), pa art-rocka, new-wavea, post-punka, te ogromnog kontingenta metal, industrial i alternativnih stilova zahvaljujući originalno dizajniranim Frippovim gitarističkim riffovima koje nitko prije njega nije odsvirao na takav način. S vremenom su ti njegovi specifični i jednostavni riffovi posve nestali i danas ih on gotovo više niti ne koristi. Ili tek vrlo rijetko.

Premda se kao bend nikada nisu službeno raspali, članovi su imali brojne projekte, frakcijske sastave, te su tijekom karijere ostvarivali različite kolaboracije i gostovanja. Sama činjenica da je netko od njih bio članom King Crimson, otvarala je vrata na sve strane...

Fripp je sveukupno prisutan na više od 700 albuma (sa kompilacijama i bootleg izdanjima cifra doseže brojku oko 1200 albuma), a neke od najznačajnijih suradnji imao je sa Brian Enom, David Bowiem, Talking Heads, Andy Summersom, David Sylvianom i suprugom Toyah Wilcox koju je upecao taman kada je bila jedna od najekscentičnijih gothic-punk/new-wave zvijezda u Britaniji ranih 80-ih godina. Objavio je samo 6 zvaničnih solo albuma, te tri sa vlastitom, posve neuspješnom grupom The League Of Gentlemen. Od sadašnjih (i nedavnih članova King Crimson), Adrian Belew je svoje najznačajnije suradnje imao sa Frank Zappom, Talking Heads i Bowiem, a Tony Levine je dugi niz godina radio u pratećem sastavu Peter Gabriela, dok je posljednjih godina prisutan kao koncertni glazbenik za pop zvijezdu Seala. Što se tiče nekadašnjih muzičara, Greg Lake je napustivši bend 1970. okupio Emerson Lake & Palmer, Ian McDonald je kasnije postao članom Foreigner, Peter Giles je radio sa Elton Johnom, Gordon Haskell sa Manfred Mann's Earth Band, Andy McCulloch sa Arthur Brownom i Greenslade, Ian Wallace i Bill Bruford sa Yes itd. Vrlo malo je poznat podatak da se 1971. godine na audiciju za pjevača prijavio Bryan Ferry koji je odbijen, a posao je dobio Raymond 'Boz' Burell koji je odradio vokale samo za proslavljeni album "Islands" (1971., UK no.30, USA no.76) nadahnut Homerovom "Ilijadom". Budući da je Fripp kao temeljni vođa strogo diktirao, kontrolirao i nametao isključivo svoje ideje, mnogi vrsni glazbenici su u nekoliko navrata isključivo zbog nezadovoljstva i neprimjerenog sužanjskog tretmana napuštali postavu, a Trey Gunn koji je svirao gitaru u periodu od 1994. do 2003. izjavio je da su King Crimson odvajkada samo Frippova i ničija više zvučna vizija.

Stoga je veliki gazda gotovo nakon 30 godina King Crimson odlučio da muzičarima dopusti kreativnu slobodu pokrenuvši 1997. neformalnu frakciju benda nazvavši ga ProjeKcts (Kc = King Crimson). U njemu je dozvolio široko eksperimentiranje zvuka s nakanom usavršavanja budućih albuma King Crimson, te je radio sa glazbenicima koji su u dotičnom trenutku bili zvanični članovi benda. Kroz ovih dosadašnjih 5 albuma (a inače 6 postava) osnovni glazbeni akcent je demonstracija i slobodna improvizacija, te su svoje vještine isprobali Trey Gunn (gitara), Tony Levin (bas), Bill Bruford (bubnjevi), Adrian Belew (gitara, V-drums) i Pat Mastelotto (bubnjevi). Tri od ova albuma su snimljena uživo, a inače čitav ProjeKcts je varirao sa specifičnostima od rada do rada. Ponekad se od tih eksperimenata stvorio koherentan album King Crimson poput "The ConstruKction Of Light" (2000, UK no.129) i spomenuti "The Power To Believe (2003, UK no.162, USA no.150) ili je rezultirao sa studijskim materijalima koje Fripp nije želio realizirati kao zvanične King Crimson albume pa ih je potpisao kao ProjeKcts ("Space Groove", 1998 i "Heaven And Earth", 2000). Sa svakom postavom ProjeKcts Fripp bi se maksimalno bavio (i zabavljao) 2-3 godine što je uključivalo i serijal koncerata (u slučaju "ProjeKcts Two" njih čak 26), te nakon što su odabrane najbolje snimke, njegov interes bi naglo opadao smatrajući da su ideje maksimalno potrošene i da su pokazale kako ih nema svrhe dalje istraživati.

U ovoj 7. promjeni postave Fripp je udružio snage sa starim drugarom Mel Collinsom (saksofon, flauta), nekadašnjim članom King Crimson iz ranih 70-ih (svirao je na albumima "Lizard", 1970, "Islands", 1971 i "Red", 1974), te sa gitaristom, pjevačem i klavijaturistom Jakko Jakszykom koji je bio privremeni frontmen supergrupe 21st Century Schizoid Band koja je okupila prvih nekoliko postava King Crimson (bez Frippa) i održala jednu turneju 2000. na kojoj su izvodili materijale sa prva 4 albuma. O značenju jedne od naupečatljivijih pjesama cjelokupne King Crimson karijere po kojoj je bend dobio ime, "21st century schizoid man" s epohalnog debija "In The Court Of The Crimson King" raspreda se godinama. Obradili su je Bad Religion i postali velike svjetske zvijezde (hit "21st century digital boy"), potom thrash-metal pioniri Voivod, a između ostalog i naši Let3 kada su još bili vrlo kreativan bend u prvoj polovici 90-ih godina.

Stoga je ovaj projekt službeno potpisan kao Jakszyk, Fripp, Collins - A King Crimson ProjeKct, te osim njih trojice, na ovom albumu sudjeluju konstantni članovi ProjeKcts - Tony Levin (bas) i Gavin Harrison, inače stalni bubnjar Porcupine Tree koji se King Crimson/ ProjeKcts pridružio 2008. godine. Nakon gotovo 30 godina stalnog rada sa Frippom, ovdje je izostao jedan od vječito drugih gitarista 'u sjeni', Adrian Belew, zbog međusobnih nesuglasica i očitih kreativnih nadmetanja. Belew je 2009. godine izrazio želju u jednom interviewu kako bi ponovno volio aktivnost King Crimson povodom obljetnice 40 godina od osnutka grupe, te 30 godina njegovog boravka u bendu, pa je predložio da se ponovno okupi ona ekipa iz 1981. (Fripp, Levine, Bruford, Belew), no 'big boss' je sasvim drugačije doživio ovaj prijedlog. Fripp je kazao da bez obzira što je volio raditi s tim ljudima, ne želi ponavljati iste stvari, iste greške i plaši se da bi to bio očajnički potez izjavivši 'bolje da kažeš NE, jer ja ne mogu reći DA'. Nakon toga je u poduljem komentaru na oficijelnoj King Crimson web-stranici koncem 2010. naveo cijeli niz razloga zbog kojih se momentalno ne želi baviti sa Crimsonima koje privremeno gasi stavljajući ih u hibernaciju na neodređeno vrijeme.

Jeste, ovo sve kad se pročita djeluje posve komplicirano, zapetljano i kompleksno, baš kao i sama muzika i stil King Crimson i ovog frakcijskog projekta ProjeKcts. Ovo jeste doduše najjednostavniji album kojeg su ProjeKcts do sada napravili, ali je opet neobičan na svoj način, no ne i pretjerano kreativan. Kritičari su ga jednostavno otpisali jer je previše art, nitko o ovome ne želi govoriti jer bi trebao izbaciti milione riječi, sofisticiran je i maglovit kao otkrivanje značenja nekih od najznamenitijih King Crimson albuma kojima je trebalo posvetiti nekoliko desetljeća proučavanja. Osim toga, ovo je prvi konkretan album ProjeKcts sa vokalima i tekstovima, no oni su tako nejasni da će trebati posvetiti tko zna koliko godina za njihovo dešifriranje. Očigledno je da Fripp detaljno prati sve što se događa u glazbenom svijetu koji se vrti oko r'n'r-a mada je po imageu uvijek odavao izgled štrebera bez ikakvog stila. Namjerno se suprotstavljao trendovima; kad je trebao u 70-im nositi dugu kosu, imao je stil garažnog rockabilly-punkera sa kokoticom, zulufima i naočalama, u 80-im je umjesto tada popularne new-romatics 'talijanke' bio ošišan na najkraću moguću 'rajnglu' kakvu niti jedan iole priseban umjetnik ne bi trebao nositi, osobito ne ovakva rock zvijezda. Nosio je on i leptir mašne, bijele sakoe i uvijek odražavao ledenu facu bez ikakvih emocija kao da je profesor u školi koji samo suhoparno poštiva kodeks aseksualnosti. Čak su i Kraftwerk u pogledu imagea seksipilom obdareniji od njega, a nevjerojatna je stvar da ovakav muzičar nikada nije zapjevao na vlastitim kompozicijama. Neki od bivših članova tvrde da što se tiče glasa, apsolutno nema sluh za pjevanje...

Naposljetku, priča oko ovog albuma uglavnom se vrti oko ambijentalnih sfera i veoma laganih tempova s očitom nakanom istraživanja teritorija popa i soft rocka iz jazz rakursa.
Jakko Jakszyk ima vrlo mekan, ugodan i pomalo Stingovski baršunast vokal koji više vuće na onu senzibilniju Yes-ovsku stranu Ian Andersona i Steely Dan-ovsku Donald Fagena, a Mel Collins je svoju ponuđenu funkciju saksofoniste i flautiste odradio u jazz-fusion maniru. Tako se naslovna kompozicija "A scarcity of miracles" može usporediti sa nekim pjesmama Stingovog solističkog debija "The Dream Of The Blue Turtles" (1985), mada je u Frippovom opusu gotovo nemoguće naći skladbu koja bi nalikovala na nešto što je već urađeno. Za ovu priliku valja samo spomenuti da ona atmosferski i produkcijski asocira na Stingov debi kao i naredna "The price you pay" u kojoj se osim ambijentalnih, te jazz-pop/rock elemenata koriste i folk motivi (osobito u uvodniku pjesme), a svi oni su dakako uvijeni u debeli art dekor. Primjerice Collinsova duhačka tehnika je otprilike u rangu Andy Mackaya, pa se može čuti nekih vrlo sličnih fragmenata koji podsjete na Roxy Music. Iako su pjesme poprilično dugačke (od 6 do 9 minuta), osjeća se ona Frippovska metoda da im se osim razrađene improvizacije i standardno neočekivanih aranžmana koji idu prema njihovom unaprijed dogovorenom scenarijima ipak nije posvetila potpuna pažnja. Fripp je kao gazda vjerojatno svakome od gostiju dodjelio određenu minutažu u svakoj pjesmi da se izrazi kako hoće uz statičnu pratnju ritam sekcije (Levin i Harrison), no čini se da su i Jakszyk i Collins tokom cijelog materijala prevrtali jedne te iste metode i melodijske fragmente, pa tako "Secrets" i "This house" zvuče samo kao još jedne od inačica prethodne dvije pjesme. Mnogo ambijentalnog dekora (klavijature i sax) i Frippove gitarističke minijature koje izranjaju iz pozadine u različitim, ali ne i osobito inovantnim oblicima valjaju se iz pjesme u pjesmu sa vrlo laganim tempovima prilično su veliko razočaranje s obzirom na sve King Crimson, a i dosadašnje ProjeKcts albume gdje su stilska raznolikost i eksperiment bili prepoznatljivi faktori bez kojih nije mogao proći ijedan od prethodnih radova. Tek u pretposljednjoj "The other man" ova ekipa pokazuje malčice nešto drugačiji tretman. Fripp je svojom tehnikom odmah od početka uveo skladbu u slojevitu psihodeliju koja se prvo valja 2 i pol minute u valovitim opservacijama, da bi tek na sredini kompozicije došla ritam sekcija, ovaj puta u znatno bržem tempu, no nastavak ne donosi nikakve neočekivane prevrate. Sve skupa, ovo je skladba od dva dijela (laganog i bržeg) i po ničemu osobitome se ne može izdvojiti posebnijom, kao niti posljednja, a ujedno i najdulja "The light of day" koja je posve ambijentalna.

Kako god da zvučalo starim fanovima King Crimson i onima koji su pratili ProjeKcts albume, ovo je ubjedljivo najslabije izdanje od svih dosadašnjih 40-tak radova. Jasno je da Fripp nešto priprema pa mu je ova suradnja poslužila da isproba neke ideje koje će otići u tko zna kojem smjeru. Možda u onome kojeg je prezentirao Toby Driver na posljednjem Kayo Dot albumu "Coyote". Miriši pomalo na tako nešto (po nekim tehničkim aranžmanskim strukturama), ali definitivno ovakav album od Frippa teško da je itko očekivao. Jest da su zvuci fini, pjesme su slušljive i nabijene artističkim kreacijama, ambijentalnim pasažima, što je interesantno - sve su pjevane, postoje čak i neke komercijalne predispozicije, ali album je u kompletu neinventivan, maglovit, nejasan i potpuno nedorečen. Možda ga ja nisam dovoljno upio, možda ću za tko zna koliko godina promjeniti mišljenje, možda je Fripp ovdje utkao uistinu nešto posebno, ali niti nakon 20-30 preslušavanja nisam ukapirao ništa specifično posebno što bi imalo Frippovski istraživački duh.

Vratiti ću se na sam početak teksta... Ovo je zaista album kojeg je lijepo slušati, ali ga je zbilja teško shvatiti.

King Crimson:

In The Court Of The Crimson King (1969)
In The Wake Of Poseidon (1970)
Lizard (1970)
Islands (1971)
Earthbound, live (1972)
Larks' Tongues In Aspic (1973)
Starless And Bible Black (1974)
Red (1974)
USA, live (1975)
Discipline (1981)
Beat (1982)
Three Of Perfect Pair (1984)
The Great Deceiver, live (1992)
THRAK (1995)
B'Boom: Live In Argentina, live (1995)
Thrakattak, live (1996)
Epitaph, live (1997)
The Night Watch, live (1997)
Absent Lovers: Live In Montreal, live (1998)
Live At Marquee, live (1998)
Live At Jacksonville, live (1998)
The Beat Club, Bremen, live (1999)
Live At Cap D'Agde, live (1999)
Circus: The Young Persons' Guide To King Crimson, live (1999)
King Crimson On Broadway, live (1999)
Live In San Francisco, live (1999)
Live In Mexico City, live (1999)
The Deception Of The Thrush: A Beginners' Guide To ProjeKcts, live (1999)
The ConstruKction Of Light (2000)
Live In Central Park NYC, live (2000)
Vrooom Vrooom, live (2001)
Ladies Of The Road, live (2002)
EleKtrik: Live In Japan, live (2003)
The Power To Believe (2003)
The Power To believe Tour Box, live DVD (2003)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 20/09/2011