Treći album britanske šestorke zvukom se nije mnogo udaljio od prethodnih albuma. Alternativni izričaj koji bi se mogao progurati pod "sadcore" etiketu, najčešće podsjeća na najbolje dane majstora za melankoliju RED HOUSE PAINTERS-a.

Osnovani su još 2000. u sjevernom Somersetu kao kvartet, a pjesme koje su na početku stvarali mogle su se stopiti kao soundtrack za ruralnu englesku ravnicu okruženu brdima kojoj su pripadali. Mračne i tihe dionice uz posebne krešendo završetke krase njihove pjesme do danas.

Ipak, velika je razlika u prva dva albuma u odnosu na treći. Ako ne zvukom onda u pristupu. Tako su prva dva snimana u kućnom improviziranom studiju na farmi u Somersetu, dok su ovaj odlučili snimiti u pravom "gradskom" studiju u Bristolu. Osim toga, na prva dva albuma većina toga se snimala digitalno u skladu s današnjim trendovima. S ovim albumom željeli su se vratiti u prošlost te su većinu materijala snimili uživo, koristeći stara pojačala i mikrofone, a kao najvažnije od svega, odsvirani su i gudači. Violina i violončelo čelo daju posebnu atmosferu pjesmama.

Toliko ujednačen i dobar album teško je naći u današnje vrijeme, a između klavirom nošenih melankolično otpjevanih pjesama s međuigrom gitara i gudača, nepravedno bi bilo isticati neke od pjesama. No, bitno je istaknuti da se depresivnim i atmosferičnim pjesmama kao što su "Sleeping through a Storm" ili "Barriers Down" suprotstavljaju moćne "Pneumothorax" ili "The Last Refuge", koje svojom gitarističkom ili gudačkom psihodelijom "bude iz mrtvih".

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 25/08/2011