Odličan debi iz Švicarske. Nije nova muzika, ali stil je odličan. Mnogo jazz-rock/fusion, pop-rock/funk i metal detalja je baš upravo ono što u ovom momentu i treba, te radi ko' urica. A nije alternativa. Ovako bi jednog dana mogli zvučati Jinx, ali nedaj Bože da im vrijeme prođe...

U vrlo kratkom periodu od osnutka 2009., ovaj švicarski bend iz Ženeve kojeg je osnovao gitarist Germain Aubert objavio je debi album. Uz njega, ovdje su na vokalu Joana Desfosses, basist Guillaume Giazzi i bubnjar Maxence Sibille koji su ranije bili članovima bendova Bluz Broz Buzz, Bad Taste i Ear Butter, te još nekih, manje važnih, a svi su oni protežirali različite stilove od popa, jazza, funka, rocka, metala, tako da je ova, u jednu ruku supergrupa upravo križanac nekolicine vitalnih i osnovnih glazbenih smjerova popularne glazbe 20. stoljeća. Interesantno, još kao demo bend su imali prilike pozornicu podijeliti sa Motorhead, Nashville Pussy, Joe Bonamassom, Elis i Marcus Millerom. Ovaj debi album je u svakom slučaju jedno veoma ugodno iznenađenje koje je prije svega vrlo kompleksnog izričaja. Uzme li se Joanin vokal kao glavnim prepoznatljivim elementom sa veoma prijatnim i slatkastim mezosopranom s tehnikom negdje u rangu Alanis Morrissete (a i naše Maje iz Spine), ostatak infrastrukture leži na vrlo domišljato složenom stilskom glazbenom profilu koji je nošen art-pop/rock/jazz etikom u kojoj se osjećaju utjecaji različitih škola i žanrova (jel' se sjećate pobjednika HGF-a 2006, benda Minimum Sistem Requirements?, nešto vrlo slično...). Mada sad kako god da izgleda pretenciozno odmah sa prvim albumom ovako uletjeti 's neba pa u rebra', definitivno je jasno da Fluxious kao bend ne namjerava igrati rolu za samo jedan album. Koncizno osmišljen križanac različitih stilova ostavlja bez daha; čas se učini da bend nalikuje na Steely Dan, čas na Pain Of Salvation i Faith No More, pa na neke smislenije instrumentalističke dionice RHCP, pa se tu nađe ponešto mjesta za blues-rock (recimo pjesma "What a waste"), no najviše od svega u ovome ima jazza s kojim vrlo dobro barataju gitarist i basist. Odrediti točan smjer ove glazbe možda ne zna niti sam bend, sve kod njih lebdi između jazz-rock/fusiona s laganim natruhama metala koji ima pop melodije i funk elemente, ali s ničime ne pretjeruje i izgleda da je točno odredio kao na labaratorijskoj vagi koliko čega se može iskoristiti a da ne preraste u nekakav pompozan i pretjeran progressive (pjesma "Reaching nowhere").



Sve pjesme su odreda plesne, pojavi se i neka laganija ("Sinner", "True"), te su usmjerene ka mainstreamu (osobito uvodna "Point of view"), ali onome s visokim kriterijima, tekstovi su na engleskom, a atmosfera im je veoma pristupačna i daleko od nekakvih underground mrakova i 'loših vibri'. Kada sam prvi puta preslušavao album poželio sam da jednog dana naši Jinxi, pa i Elemental ovako zazvuče bar u ponekoj pjesmi, ali gdje su moje želje od stvarnosti. Jaja ionako nema ovako moćan vokal, a Remi umije iz hip-hopa izvući tek poneku slojevitiju melodičnu dionicu... Metal koji se tu i tamo pojavi, tek je sporadičan element sa malo jačom gitarskom distorzijom ponekog riffa kojeg Aubert u momentu okrene u funk, soul ili rock, no sve skupa se svodi na ukusnu mješavinu svega i svačega što bi jedan prosječan ljubitelj suvremene glazbene kulture trebao ukapirati od prve. Uglavnom, strahovito mnogo tehničkih detalja utkano je na ovome albumu koji asocira po nekim segmentima na sjajni debi Steely Dan "You Can't Buy A Thrill", naravno u verziji 21. stoljeća.

Nije da su Aubert i Fluxious izmislili neki novi žanr ili stil, ali su mnogo čemu starinskome utkali nove formate koji ovakvi kakvi jesu izgledaju suvremeno i adekvatno spram onoga kako je zahtjevnija prog/sympho i jazz-rock/fusion glazba izgledala u 70-im. A nije niti da se može reći da je retro. Prije kao moderna inačica glazbe koju smo davno prije čuli, samo se nitko do sada nije sjetio da je ovakvu napravi.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/08/2011