home > mjuzik > Life Fantastic

kontakt | search |

MAN MAN: Life Fantastic (Anti Records, 2011)

Ova američka petorka živi u crtićima, komedijama, kabareu i satirama. Sa četvrtim albumom proširili su zvuk na nešto kompleksniji i plesniji teritorij, ali je pleh muzika, ciganski folk, eksperiment i indie-rock i dalje ostao njihov zaštitni znak.

Manfred Mann, Manfred Mann's Earth Band, Village People, Men At Work, Men Without Hats, Mantronix, Man Or Astroman, The Five-Man Electrical Band, Magnetic Man, Redmen, Men, Man... i tako se niz nastavlja na Man Man.

Ovim bendovima i izvođačima iz dalje i bliže povijesti ništa nije zajedničko osim da u nazivu imaju imenicu 'ljudi' ili 'čovjek'. A od samog spomena Man Man, kao jednog u nizu ne baš originalnih imena za rock bend ne koti se nikakav pretjerani entuzijazam. Opravdano ili ne? Provjerimo...

Kaže biografija da su počeli 2003. u Philadelphiji, objavili su četiri albuma i strašno se vole zafrkavati u svim pogledima. Na nastupima su obavezno uniformirani u istu odjeću bilo da se radi o donjem bijelom vešu ili vojničkoj garderobi, a uz to su svi i vrsni multi-instrumentalisti koji se redovito zamjenjuju na glazbalima. U postavi su petorka koju predvodi frontman i klavijaturist Honus Honus (pravim imenom Ryan Kattner), a shodno tome, svi članovi mahom rabe pseudonime: Pow Pow (Christoper Powell), Turkey Moth (Jamey Robinson), Chang Wang (Billy Dufala). Jedini sa ili bez pseudonima je Jefferson. Njihovi instrumenti osim klasične rock postave bas-bubanj-gitara-klavijature obavezno uključuju trombon, sousaphone, saksofon, klarinet, trubu, ksilofon, marimbu, sitar, melodiku, moog, violinu, flautu, francuski rog, bariton gitaru, Fender jazz bas gitaru, kao i mnoštvo udaraljki (između ostalih i žlice), te zaseban bubnjarski set na kojeg svi povremeno uskaču. Prva dva albuma "The Man In A Blue Turban With A Face" (2004) i "Six Demon Bag" (2006) objavili su za malu nezavisnu etiketu Ace Fu Records, a nakon veoma pozitivnih kritika i navodno totalno otkačenih koncerata postaju prava mala atrakcija tako da su ih za predgrupu zvali Modest Mouse na svojoj američkoj turneji 2007. Vrata su im se naglo počela širom otvarati, sudjelovali su u nekim TV emisijama i serijama, pjesme su im se počele pojavljivati i u filmovima, te su ih nanjušili ljudi iz etikete Anti Records s kojima su 2008. potpisali višegodišnji ugovor i objavili treći, ponajbolji album "Rabbit Habits" s kojim su se po prvi puta pojavili na američkoj listi najprodavanijih (no.186). Malo po malo su bili redom prisutni i na nekim većim festivalima i open-air zbivanjima u Europi i Australiji, te su nastupali i sa Yeasayer na novoj američkoj turneji 2008.
[  ]

Sa ovim četvrtim albumom su vrlo uspješno potvrdili svoj maleni, ali značajan napredak doguravši do USA no.157 djelomično zahvaljujući i producentu Mike Mogisu, gitaristu čuvene indie-folk supergrupe Monsters Of Folk koji je svoje potpise između ostalih stavio i na albume Bright Eyes, Songs: Ohia, Rilo Kiley i Lightspeed Champion. Man Man svoju glazbu nazivaju 'doom wop', a inače je vrlo slojeviti križanac indie-rocka, brit-popa, šlagera, ciganskog folka, limene glazbe, eksperimenata, karnevalsko - cirkusantskog raspoloženja i ekscentričnosti poput Tom Waitsa, Frank Zappe i Captain Beefhearta. U tekstualnom pogledu jasno i glasno su komedijaški raspoloženi kao da su liriku pisali za otkačene crtane filmove, ali imaju i nekih pritajenih emo konotacija s kojima ponekad odvraćaju pozornost od klaunovskih parodija na srcedrapajuće sadržaje koji pomalo zamirišu i na p(l)itku elegičnost Chris Martina i Coldplay.

Prve dvije pjesme "Knuckle down" i "Piranhas club" ne uljevaju previše optimizma da se na ostatku albuma nalazi intrigantan materijal. Netko će možda nakon njih izvaditi cd iz playera, ali u principu, to je loš potez, pa makar je tekst ove potonje prilično glup. Naime, te dvije pjesme su prilično stereotipno koketiranje sa muzičicom u rangu eurovizijskog soft-rocka i rokenrolića 70-ih kakvog su na našoj estradi znali isporučivati Novi fosili, ili još bolje, u svjetskim okvirima The Monkees, The Osmonds, Middle Of The Road, Bay City Rollers, Smokie, Abba i slične vedete koje su bile stvorene za TV komedije poput legendarnog Muppet Showa. Jedini uljez u svemu tome je otkačeno hrapav i šašav vokal Honus Honusa sa dozom piskutavog helij-efekta koji se bez problema može kandidirati za novog vokalista u Muppetima koji su najavili da će ponovno snimati serije. Tek od treće skladbe "Steak knives" u akustičnom reggae-gypsy ritmu počinje da se odmotava klupko ovog otkačenog albuma. U pjesmu su utkali i minimalističke orkestralne elemente sa tugaljivim picikato sekvencama gdje Honus Honus zapjeva 'step your heart up'. Prava šašavoća i fuzija stilova dolazi u twistom nabijenoj "Dark arts" gdje ima zaista svega i od stilova i od instrumentarija (jazz, gypsy-folk, r'n'r, kabaret, komorna glazba...), a onda slijedi prvi vrhunac albuma sa "Haute tropique", pjesmom koja je taman raspoloživa za bilo koji rad s potpisom Tom Waitsa. Ksilofon, marimba, duhači, klavir, sitar, različite udaraljke i doo-wop/blues tempo su kao stvoreni za neku komediju na horror temu kanibalizma gdje glavni lik uzvikuje 'ja sam samo čovjek koji vam kući želi donijeti večeru' (nadebelo podsjeća na "The ballad of butter and beans" s prethodnika). "Shameless" je u svojoj žalosti tema o odbacivanju ljubavi i prihvaćanju depresije kao glavnog mota 'ne želim ti sreću jer ne podnosim niti samog sebe', a razvučena je na gotovo 7 minuta neobičnog spoja progressive/sympho-rocka s elementima kabareta i dramatizacije nalik na TV sapunice, te je kao takva najkompleksniji dio cijelog albuma. "Spooky jookie" dolazi na to kao relevantni plesniji nastavak iste koji se nažalost zagubio u dijagonalnim melodijama gudača i istaknutih dionica flaute i klarineta, da bi ovaj kontekst finiširali sa 50 sekundi kratkim zafrkantskim instrumentalom "Eel bros" koji djeluje kao jedna od melodijica iz igrice Super Mario. Zvrkasta "Bangkok necktie" sa obrednim plesnim ritmovima i prošaranim igrama klavijatura i afro gitara nešto je hrabriji lirski iskorak u šašavu metaforu slike nasilja i krvi koja predstavlja unutarnju psihičku borbu ('ostavio sam svoje srce na stolu'), dok je naslovna "Life fantastic" puna tragičnog i apokaliptičnog sadržaja u zvučnom stilu koji ritmički miriše na teme Iggy Popa "Nightclubbing" i Genesis "Mama". No, pravi vrhunac broj dva je završna "Oh, la Brea" koja životne patnje uspoređuje sa jamama katrana i nakupljenim tegobama koje vuku u tragični bezdan. Dok Honus Honus mrtvo hladno nabacuje lirske lamentacije, neki ženskasti prateći vokal se izruguje sa falsetima.
[  ]

Sve to djeluje veoma kaotično u svojoj smirenosti, međutim postoje neke ključne razlike spram daleko otvorenijeg i puno vedrijeg (a i eksperimentalnijeg) prethodnog albuma "Rabbit Habits" na kome su dotaknuli nekoliko vitalnih tema za koje se prije 3 godine činilo da će ih s vremenom razviti u zrelije lirske formate. To se osobito odnosi na pjesme "Mister Jung Stuffed", "Hurly/ burly" ili zvrkastu ksilofon-marimba tex-mex pošalicu "The ballad of butter beans" koja je bila prava predloška za crtić na odmetničku western temu gdje glavni junak uskače u stočni vagon i bježi pred zakonom. Mnogi su pretpostavljali kako Man Man mogu otići dalje od ovakvih komedijica ili još dalje od najzrelijih pjesama "Poor Jackie" i "Whalebones" (također sa "Rabbit Habits"), ali na koncu se samo dobio zabavni rad koji tek na trenutke pokazuje ozbiljnije odmake u lirskim pogledima, daleko boljoj produkciji i rockerski naglašenijim ritmovima.

Za one koji sada po prvi puta otkrivaju ovaj otkačen bend, "Life Fantastic" je prijatno i veoma zabavno iznenađenje, ali bi nakon njega obavezno valjalo poslušati i daleko konkretniji, mada glazbeno jednostavniji "Rabbit Habits".

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/06/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack

MATEJ KRAJNC: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack (2020)

| 24/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: S&M2

METALLICA: S&M2 (2020)

| 22/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Støries Øf Undeniable Abhørrence

Abhorrent Cabaret: Støries Øf Undeniable Abhørrence (2020)

| 22/09/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*