Francuski death-metal sekstet iz Toulousea je nakon 6 godina pauze objavio svoj treći album. Daleko discipliniraniji i konkretniji, a lirski posve bolesno perverzan.

Bend je od posljednjeg, inače drugog albuma "Family Vault" (2005, Xtreem Music) doživio značajne stilske promjene, a i smjenu postave u kojoj je nažalost bubnjar Leo Margarit otišao u znameniti švedski progressive-metal sastav Pain Of Salvation. Također je otišao i urlator Julien 'Ben' Labache, no zato je njegove vriskove nadomjestio stalni gitarist Julien 'Nutz' Dreyers koji se nadmeće sa frontmenom Clodom. Bend je također poduzeo i ekonomske poteze pokretanjem vlastite etikete Bollocks Records.

Stil im je i dalje ostao ekstremno nabijen brutalnostima i kaotičnom smjesom hardcorea i deatha, no ovaj puta su se znatno kontrolirali u svojim eskapadama tako da im većina pjesama pokazuje disciplinu i određenu samokontrolu. Tematski su okupirani sa morbidnostima u košmarima mračnih snova, obilju krvi, pijanstva i seksualnih perverzija koje eruptiraju eksplozijama sperme što je najočitije u pjesmi "Six billion white stains" (šest miljardi bijelih fleka). Puno nekrofilije, raznoraznih oblika seksualnih iživljavanja ("Women are dead") i mnogih posve bolesnih i lucidnih tema o kojima ne bih želio suviše komentirati jer su krajne pomahnitale i šokirajuće. Osobno se ne sjećam da sam ikada imao prilike naići na ovako brutalne tekstove, a mora se priznati da bend ima jedan sasvim drugačiji pristup ka lirici od ostatka death branše koja u principu prevrće s kamare na kamaru jedne te iste teme s vrlo sličnih stajališta. Glazbeno su uspjeli izbalansirati odnos ludila i konvencionalnosti, te mada nisu nešto posebno originalni, vidi se da bježe od uobičajenih stereotipova koji rade prilično kompliciranu, kompleksnu i deathcore/ mathcore elementima okruženu glazbu. Neke pjesme su im obojene vrlo mračnim tonovima, težim i sporijim tempovima, no imaju svoju privlačnost koja je provučena death riffovima i elegantnom bjesnoćom. Konceptom su se poigrali kao na serijskoj traci; od 14 kompozicija čak je 5 instrumentala koji su uvodi ili izvodi određenih tema, no sami instrumentali se doimaju kao da su praktički nastali iz jedne teme i provlače se katkad kao dosadnjikavi lajt-motivi. Vrijedi izdvojiti vokalne pjesme "Wake me up when I'm dead", "Drop the shell and climb the mountain" i "I believe in ghosts", kao i solidan drajverski šlih za spajanje abnormalno perverznih tekstova sa kaotičnom i intrigantnom atmosferom.

Nema nikakve sumnje da bi ovaj bend uz sve lirske originalnosti koju već imaju, mogao postati jednim od lidera europskog, a možda i svjetskog death-metala. Vidi se da teže ka osmišljavanju vlastitog stila, te je za pretpostaviti da bi na idućem radu mogli katalizirati svu kreativnost u nešto unikatno i posebno, upravo onako kako nas francuska scena redovito iznenađuje u posljednjih nekoliko sezona.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/04/2011