Hyperbass flauta je najnoviji, no još uvijek nepriznati patent od instrumenta. Dugačka je 8 metara i proizvodi čudnovate zvukove. Njezin izumitelj demonstrira ovo čudo u kolaboraciji sa Mađaricom Esther Lamneck na još jednom čudnom glazbalu - tarogatu.

Talijanski flautist Robero Fabbriciani je inovator ovog instrumenta. Njegova hyperbass flauta (tal. flauto iperbasso) dugačka je 8 metara i navodno je najduži duhački instrument, a prema njegovim instrukcijama ju je napravio Francesco Romei, graditelj instrumenata iz Firence. Izrađena je iz drvenih i plastičnih dijelova, ima brojne cjevovode, uglavnom proizvodi jednu oktavu blisku niskom C piano standardu, te doseže standardnu frekvenciju od 20 do 20.000 Hz. Po nekim mjerenjima može uhvatiti čak i za ljudsko uho nečujnih 16 Hz. Ovo do sada praktički neviđeno čudo od puhaljke po svojim vizualnim karakteristikama izgleda kao nekakva neobična instalacija i malo tko bi mogao pomisliti da je riječ o glazbenom instrumentu.

Fabbriciani, koji je prethodno radio brojne interpretacijske albume klasične glazbe od Vivaldija, preko Čajkovskog do Webera i Astora Piazzolle (ima ih oko 30-tak) sa ovim čudom se pojavio početkom 21. stoljeća (navodno 2001.), ali se zbog nekih nepredviđenih okolnosti nije upisao u povijest kao prvi kompozitor na njemu. Tu zaslugu si je pripisao Alessandro Grego sa kompozicijom "Perzistenza della memoria" 2001. koja je objavljena na kompilaciji "Flute XX vol.2" (ARTS Label). Sam Fabbriciani je svoju prvu kompoziciju za hyperbass flautu objavio na albumu "Elements" 2002., a bila je riječ o skladbi "Con Fuoco" talijanskog skladatelja Nicole Santija. Kompletan album s ovim instrumentom realizirao je 2005. pod nazivom "Glaciers In Extinction" (Col Legino Records). Nakon analiziranja ovog instrumenta, stručnjaci za flaute Peter Sheridan i Nizozemac Jelle Hogenhius našli su mu brojne nedostatke i probleme sa tokovima mješanja zračnih struja u njemu (cjevovod je dugačak 32 m), niskih tonova, te nepraktične i komplicirane tehnike po kojoj se proizvode tonovi. Instrument uglavnom proizvodi primitivne i režave zvukove nalik na vjetar i digeridoo, te su ustanovili da mu je opseg tonova od C1 do F1. Instrument još uvijek nije komisiono dobio licencu i nije priznat kao glazbalo mada na njemu već rade skladatelji iz Australije i USA. Ovaj album na kojem mu se pridružila mađarska klarinetistica Esther Lamneck je stoga gotovo čistog eksperimentalnog oblika. Ona ovdje svira tarogato, mađarski autohtoni i skoro zaboravljeni drveni duhači instrument kojeg su iz Azije sa sobom donijeli Huni, Avari i Mađari tokom barbarskih provala u Europu od 4. do 9. stoljeća, a služio im je za davanje zvučnog signala poput roga ili trube. Instrument je s vremenom doživljavao neke transformacije u obliku, pa danas izgleda poput klarineta, a proizvodi zvuk sličan zurli i gajdama, mada ga Esther vrlo dobro prilagođava nalik na nešto između oboe i zmijolikih soprano saksofon ekspresija John Coltranea.

Sama struktura albuma je egzibicijska. Fabbriciani istražuje zvučne mogućnosti svojeg čuda od instrumenta, često su to samo režave podloge poput grgljanja, fijukanja vjetrova, škripanja, mumljanja, dahtanja, jaukanja, zavijanja, zveckanja, škrebetanja, kratkih zračnih rafala, oporih tonova i piskutanja s ritmičkim lupkanjem po konstrukciji, a Esther na njegove egzibicije nabacuje brda i brda mahom neurotičnih, nestandardnih, rastrganih i ekspresivnih improvizacija mađarskog folka i ciganske glazbe. Kompozicije nemaju naslove (sve su obilježene samo rednim brojevima), posve odišu samotnjačkom arhaičnom atmosferom kao da ste se vratili u neku daleku prošlost prije seobe naroda, a ako očekujete neku konstruktivnu melodiju na ovome instrumentu od hyperbass flaute, ovdje je nećete pronaći. To je onako, odokativno rečeno, što se tiče hyperbass flaute, vrlo blisko nekom eksperimentalnom post-industrial zvuku gdje momčina na sampleru šarafi i izobličuje frekvencije po slobodnom nahođenju mahom u pravolinijskom vodoravnom smjeru.

No, ne može se reći da ovo nije itekako interesantno. Ne toliko uzbudljivo po sadržaju, ali svojih kreacija i inventivnosti ima. Avangarda u svakom slučaju jeste koja je teško prohodna, samo je vrlo čudno da se glazbenik Fabbricianovog kova koji je slavu stekao interpretirajući brojne klasičare, ovdje sa svojim patentom nije niti na moment približio melodiji i harmoniji. Gledajući ovo čudo od instrumenta i slušajući njegov zvuk koji je vrlo sličan digeridoou, naš majstor Dubravko Lapaine je spram njega najvišlja elitna klasa.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 13/03/2011