Grčki heavy metal bend Firewind, izvorno osnovan u Solunu 1998. kao solo projekt tada 18-godišnjeg gitarista Gus G. (pravim imenom Kostas Karamitroudis), zasigurno je najpoznatiji komercijalni izvozni glazbeni artikal iz ove balkanske zemlje nakon pradavnih, a i već zaboravljenih uspjeha Demisa Roussosa, Nane Mouskouri i čuvenog sirtakija Mikisa Theodorakisa iz filma "Grk Zorba" sa Anthony Quinnom u glavnoj ulozi. Premda je bend prvotno startao s opskurnih pozicija kao nezamjetan i nimalo obečavajući Gus G.-ijev alter-ego, kroz proteklu deceniju u kojoj je objavio 5 studijskih albuma, promjenio 3 frontmena, 2 bas gitarista i 4 bubnjara, s vremenom se pokazao kao dostojan takmac svjetski poznatim heavy imenima, a naposljetku s posljednja dva albuma ih i potpuno potukao, neslužbeno preuzevši perjanicu vodećeg u fahu power-metala.

Krenulo im je tek sa četvrtim albumom "Allegiance" kada su koncem 2006. održali britansku turneju kao predgrupa DragonForce i All That Remains (prije toga imali su već solidan rejting u Japanu), a sa narednim albumom "The Premonition" (2008) ostvarili su iznimnu čast da nastupaju na kratkoj šestodnevnoj turneji sa moćnim Stratovarius (također po Britaniji). Raporti sa tih šest koncerata (od 15. do 20.V 2009) govore da su Firewind potpuno preuzeli prevlast i postali glavnim zvijezdama mini turneje, a samim time i postali vodećim bendom europskog power-metala, mada im to obožavatelji kako Stratovariusa, tako i Helloween, Blind Guardian, Sabaton i ostale pripadajuće power ekipe nikako neće priznati. No, priča kaže da je na jednom od tih 6 koncerata prisustvovao Ozzy Osbourne koji je vidjevši neosporivo veliki gitaristički potencijal Gus G.-ija, istog momenta odlučio da ga angažira za svoju strahotu od albuma "Scream" (2010) nakon što je ostao bez dugogodišnjeg satelita Zakk Wyldea. U principu, kako god da se tumačio ovaj potez, Gusu, a i samom Firewindu, upravo je ovaj povijesni trenutak suradnje sa Ozzyijem potpuno otvorio vrata široke mainstream scene o kojoj su svi oni s kojima se bend u prošlosti nadmetao mogli samo sanjati. Na ovome šestom albumu "Days Of Defiance", Firewind se predstavljaju sa čvrstim, pravim i klasičnim power-metalom uz ponešto elemenata speeda i NWOTBHM s evidentnim utjecajima Iron Maiden i Judas Priest (čak su obradili i njihovu "Breaking the law" koja se nalazi kao bonus na samom kraju), te prema tome ne treba mnogo filozofirati oko zvuka. Tu je sve osnovno: sjajni riffovi, gitarske gradacije, upečatljiv clean vokal Apollo Papathanasia kojeg mnogi svrstavaju među najbolje metal pjevače današnjice, relativno klasični brzi tempovi bubnjara Michael Ehrea bez nekakvih galopa, biserna niska solo intervencija, povremene harmonije klavijatura Bob Katsionisa i himnično naglašeni, pomalo teatralni 'glam' refreni oivičeni sa višeglasjima. Prve tri stvari su prave klasične bombe stila - "The ark of lies", "World on fire" (obje su i singlovi) i "Chariot", dok u "Embrace the sun" usporavaju sa tempom i odlaze u mekšu heavy varijantu ili tvrđu hard-rock strukturu s natruhama gothic-metala, negdje na razmeđi The Cult, Europe, Deep Purple i The 69 Eyes. Međutim, njihovi tekstovi su izuzetno pozitivistički i vrlo emotivni, te ne govore o nikakvim mitskim čudovištima, morbidnostima, mrakovima, depresijama, ljutnjama, mržnjama i sličnim lošim vibrama. Galopirajućeg tempa hvataju se tek u speedom opaljenim "Heading for the dawn" i "When all is said and done", a da instrumentalizacija nadilazi sve njihove prethodne albume dokazuje prije svega progressive struktura instrumentala "SKG" i bonus laganica "Wild rose", te sjajna balada "Broken" sa uvodnikom i odjavom na akustičnoj gitari koja donosi dašak grčkog melosa. Akustara u fuziji sa amplificiranom gitarom također šeta sa sličnim senzibilitetom kroz nekoliko intervala mid-tempo formatirane "Cold as ice" koja po svojim karakteristikama nadebelo premašuje kompletan opus Whitesnake. Malo potisnuta pred sam kraj stoji sjajna "Losing faith" koja se nameće kao još jedan kandidat za hit svojom himničnošću i romantičnim electro/sympho tretmanom klavijatura nalik na Billy Currijeve sintagme iz najuspješnijih dana Ultravox.

O tehničkim detaljima se nema što pretjerano razglabati. Sjajan zvuk i vrhunska produkcija o kakvoj mnogi melodični hard-rock i heavy bendovi mogu samo maštati.

Power-metal u svojem najboljem izdanju.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/03/2011