Nekadašnji mičigenski post-hardcore band promjenio je frontmena, zalutao u progressive i u njemu se skoro izgubio na konto prezahtjevne materije i obilatih tehniciranja.

U Europi skoro nepoznati dečkići iz Davsona (Michigan, USA) imaju milijunsko sljedbeništvo nove američke post-hardcore generacije koja je odrasla na ostavštinama zvuka negdje u rasponu od nu-metala Linkin Park do progressive-rocka Muse. Njihov drugi album "Bone Palace Ballet" 2007. je ostvario ogroman uspjeh dohvativši USA no.5, međutim, Europa je prema njima za sada još uvijek ostala nijema.

Osnovani su 2001. inspirirani filmom "Killer Klowns From Outer Space" braće Chiodos (Stephen, Charles i Edward) po kojima su odlučili da nazovu band. Nekoliko puta su mijenjali postavu, danas funkcioniraju kao sedmerac sa dvije gitare, bubnjevima, solo vokalom, klavijaturama, basom i posebnim članom, roadijem koji se detaljno brine za njihov zvuk, kako na probama, tako i u studiju i na koncertima. Najveći šok u postavi doživjeli su ujesen 2009. kada ih je napustio pjevač Craig Owens koji nije bio zadovoljan svojim statusom u bandu navevši da se zbog višegodišnjeg nadmetanja liderstva između dva ključna člana, gitariste Pat McManamana i klavijaturiste Bradley Bella uopće ne osjeća kao frontmen, već samo kao njihov sluga kojem je onemogućen bilo kakav kreativan doprinos. Owens je potom osnovao vlastiti band D.R.U.G.S., a početkom 2010. na njegovo mjesto vodećeg vokala došao je Brandon Bolmer iz malo znanog sastava Yesterdays Rising.

Stoga je bilo veoma intrigantno dočekati njihov treći album s novim pjevačem (manje je bitno da su promjenili i bubnjara), te kako će se njihov daljni tijek karijere odvijati. Inače, Chiodos su na prethodna dva albuma pokušavali uhvatiti nekakav vlastiti stil, ali im to nije polazilo za rukom jer su McManaman i Bell uglavnom sve vitalne kompozicije pisali u d-molu. A i općenito je mišljenje da bez samplova, elektronike i obilate pripomoći produkcijskih finesa nisu mogli kreirati kompaktnu i sadržajnu glazbu. Međutim, na ovom albumu "Illuminaudio" po prvi puta su uskladili ravnotežu i simetriju živog zvuka sa elektronikom i samplovima, te su Bell i McManaman dopustili radnog prostora i ostatku banda vjerojatno konačno shvativši da je došlo vrijeme u kojem se mora pokazati zrelost banda da napravi konkretne pjesme.

Ono čega su se sasvim sigurno svi plašili jest novi pjevač Bolmer koji je na veliko iznenađenje potpuno položio ispit na Owensovom nasljeđu. U nekim dionicama čak i vrišti, a glas mu je uglavnom visok, čist, senzibilan, pomalo sladunjav a'la 'teen-pop', no kao takav posve se uklapa u raznolike lirske opservacije koje protežu emocije i mračniju stranu života gledanu iz prizme koja pokušava velebno romantično sažimati 'goruće' i 'svjetski' bitne stvari poput ratova, terorizma i blagog socio-političkog trabunjanja o kojem praktički ništa konkretno i angažirano ne govori. Osim kratkog spoken-word uvoda naslovljenog kao i sam album "Illuminaudio" u eterično nemirnoj ambijentalnoj glazbi, ostatak materijala od narednih 11 pjesama je uglavnom nabrušen s različitim progressive aranžmanima koji se penju u svojoj žestini, ali isto tako i spuštaju, no na svu sreću, ovaj puta odreda imaju dinamiku i pravilno raspoređene odnose energije i laganijih međuigri gdje dakako vodeću ulogu imaju McManaman i Bell. Već prva takva kompozicija je "Cave" koja zbog arena-rock ovacija 'na-na-na-na' može djelovati pomalo oksimoronski, ali šta će te, to jest njihov stil koji je tijekom albuma potkrijepljen s još nekoliko sličnih primjera. Tvrdi zvuci gitara skoro na pragu heavyija satkani su u "Love is a cat from hell" gdje se proteže raznoliki spektar vokala od vrištanja do završnog posve senzibilnog dijela koji je popraćen samo klavirskom minijaturom. U "Modern wolf hair" Bell se prihvaća zahtjevnog progressive aranžmana na granicama sympho-metala, malo odlazi u letargičnost sa laganom i ambijentalnijom skladbom "Notes in constellations" s velikim udjelom synthova, klavijatura, elektronike... i to je u principu sve ono što se otprilike nalazi i u preostalih 7 kompozicija. "Scaremonger" je primjerice sastavljena od niza različitih sekvenci (uvodne su vrlo žestoke, središnje lagane klavirske, pa opet žestoke, a završne ponovno lagane sa obiljem samplova), u "His story repeats itself" su puno pažnje posvetili tehniciranju i kada pristigne "Let us burn one" s otprilike sličnim aranžmanskim petljanjima, vokalima koji su senzibilni i s druge strane opako grubi i vrištavi, nekako se stiče dojam zamora i dosade zbog pretencioznih kompozicija u kojima su uistinu nabacali svega i svačega. Teško je očekivati da band u ovakvom kompleksnom izrazu može ponuditi 12 cjelovito dorečenih i dotjeranih pjesama navodeći na pomisao da bi im bilo bolje ostaviti se simfonijskih rock aranžmana i pokušati se naći u nečem drugome što bi imalo manje zahtjevne tehničke finese.

U ovakvom vremenu gdje se klinci pokušavaju služiti kojekakvim tehniciranjima i glazbenim egzibicijama (od math-rocka sve do metalcorea i progressiva), Chiodos su površno zagrebali po iznimno osjetljivom terenu gdje su se i mnogo kreativniji izvođači znali poskliznuti. Nije da su ovi sada već bivši mičigenski post-hardcoreaši profulali metu, ali daleko su od konkretnog cilja. S ovako pretumbanim aranžmanima, obilatim petljanjima i s vrlo malo refrena, pokušali su napraviti nešto što bi se moglo nazvati 'zreli' materijal, no ovo je u principu i dalje individualna zabava McManamana i Bella, tandema koji je ipak prerano stupio u progressive.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 03/01/2011