home > mjuzik > Nerf

kontakt | search |

LES YEUX DE LA TETE: Nerf (Rude Awakening/ Repeta/ Head Records, 2010)

Jazz-rock trojac Les Yeux De La Tete dolazi iz Francuske (Caentouces), a čine ga Luc 'Genau' (električni bas), Ivan 'Raiman' (bubnjevi) i Sam 'Masterplan' (alt i bariton saksofon), te se na ovome albumu predstavljaju sa 9 instrumentala. Pretpostavljam da im je ovo debi jer na oficijelnoj myspace stranici ne stoje nikakvi podaci o ranijoj diskografiji. Djelomično su poznati i publici s naših krajeva kada su održali dvije kraće turneje po ex-Yu regionu nastupivši između ostalog 2008. u KSET-u sa čakovečkim Fall Out Trio i ujesen 2010. u Ljubljani, Beltincima, Osijeku, Banja Luci, Zrenjaninu i Pančevu.

U repertoaru imaju i neke vrlo čudne obrade (tako piše u press materijalu), no na ovom albumu ne stoje nikakve informacije o autorima. Elem, prikazani zvuk u 35 minuta svirke je uvrnuti jazz sa raznoraznim egzibicijama od noisea, rocka, hard-funka, eksperimentalne glazbe, ali se osjeća da su vjerojatno proizašli iz neke opcije rock bandova koji su uglavnom svirali nešto što se pod zajedničkim nazivnikom može svrstati u alternativne vode. Ritmovi su im uglavnom klasični rock s tendencijom ka hardu i noise 'šusevima', melodije bas gitare su relativno jednostavnije i u tom pogledu ritam sekcija ima mnogo toga zajedničkog sa tradicijom r'n'r-a od Led Zeppelin sve do škole Steve Albinija. Bas je vrlo interesantan, katkad svira klasične rock riffove, a katkad su to naglašene ritmičko-melodične linije s kraćim egzibicijama što sve pomalo aludira na Kojin pristup. Onaj pravi jazz element satkan je u improvizacijama saksofona koji s vremena na vrijeme pokazuje određenu sklonost ka rock strukturama, osobito u uvodnoj, vrlo nabrušenoj noiserskoj skladbi "FyyFF" koja na momente priziva u sjećanje prvi album Miladojke Youneed "Ghastly Beyound Belief" iz 1988. Nešto malo više egzibicija pružaju u narednoj "Maitre Moulard" s različitim promjenama tempova i slobodnijim 'jammingom', no ipak se osjeti da su čvrsto s obje noge u strukturi kompozicije gdje nema previše otklona izvan zacrtanih shema mada saksofonist ima jednu podulju solo liniju. Svi oni se na vrijeme hvataju u zajednički melodično-harmonični sklop koji jest prilično zvrzlan, ali ništa pretjerano zahtjevan poput visoko postavljenih klasičnih jazz standarda kakvi se mogu čuti u sklopu Zg Jazz Festivala. Teški funk-punk je prisutan u brzoj "Don Kihon" gdje se saksofon na trenutke potpuno prepušta u slobodne egzibicije, a po svojoj konstrukciji, ovo je jedan od lakših, tj. prijemčljivijih komada albuma koji može taman odprve sjesti u uho zbog svoje relativno jednostavne i energične forme, te klasičnog, nazovimo 'pop' formata od 4 minute. Kompleksniju građu pokazuju u tromoj "Le grand Martin Quequoi" koja je uokvirena sa cijelim serijalom efektnih gradacija saksofona (uglavnom kraće minijature) uz gotovo math-rock pletenje bas gitare, a cijela kompozicija završava skoro u noiserskom krešendu. Najotkačenija "Barghest" je čudnovati križanac punka i rocka sa kraćim eksperimentalnim egzibicijama i kao takva je najenergičniji komad albuma koji, slikovitije rečeno, ima onu ekscentričnu nit poput Šarlo Akrobate i Žoambo Žoet Workestrao, mada su momci vjerojatno slušali John Zorna i Frank Zappu. U posvemašan eksperiment zalaze kroz kratku skladbu "Psy op" gdje su izmješali svega i svačega, od različitih tempova, nabacanih sličica s natruhama psihodelije, do gotovo lucidnog aranžmana prepunog kolaža s bubnjarskim egzibicijama kao da će se ritam svakog časa raspasti. "Criquet" je podijeljena na dvije kompozicije; prva je nemoguća i vrlo kratka miš-maš ekspresija masiranja mozga, a druga prilično hrabra apstrakcija na tempo punk/hc ritmova gdje se poigravaju sa brzinom i opozicijsko rastrganim stepenastim slow-down gradacijama saksofona i bas gitare. Posljednja "Belgharvhal" osim što je najdulja (7 minuta), donosi atmosferično mid/slow-down blues-rock tempo finiširanje ovog albuma gdje se čak pojavljuju i koegzistentne repetativne minimalističke melodije, kao i pridodani zvukovi njihovog vjerojatno četvrtog člana Seb 'Lemmy Croquettea'.

S rockerske strane, ovo jest u stanovitoj mjeri eksperimentalan album prožet jazzom i sijasetom egzibicija, no iz prizme jazza je potpuno predvidljivih aranžmana bez obzira na lucidnost kojima kompozicije isijavaju. Zvuk im je vrlo dobro produciran, imaju originalnosti, ali na konto lingvističkih caka u nazivima skladbi vrlo teško je proniknuti u neki određeni koncept ako on uopće i postoji. Sve djeluje kao jedna dobra i zdrava zafrkancija koja podjednako dobro sjeda i na inteligentnoj, a i na zabavnoj razini.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/12/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*