Vrlo prijatan electro-industrial prvijenac dvojca iz Beograda koji između ostalog, uz neophodna sampliranja i svira.

Aventinvs su Miloš Vukobratović (gitara, vokal, tekstovi) i Branko Milovanović (zvuk), a startali su s radom sredinom 2008. Naziv su uzeli prema jednom od sedam rimskih brežuljaka (Aventinus), no ne bih znao zašto se tu potkralo slovo 'v'... Miloš je prethodno radio u nekim rock sastavima koji su svirali obrade Nirvane i Muse, te svira i harmoniku koju je samo jednom iskoristio na ovom debiju, no u principu, od stečenog rock dosjea i samog zvuka ovdje je prikazao posve drugačiji stil.

Radi se o klasičnom spoju dark synth-popa sa electro-industrialom u vrlo tromim tempovima s tendencijom ka ambijentalnoj glazbi. Gotovo sav materijal je instrumentalnog karaktera izuzev kratke uvodne "Everyone believes in what they hear", šest minuta dugačke "Radioactive decay" i najplesnije "Down" gdje se koriste vokalni samplovi, šapati i spoken-word tehnika na engleskom jeziku. Ima još nekoliko kompozicija gdje se pojavljuju vokali, no oni su u principu manje-više samo u svojstvu pratećeg dekora pro et forma. Osnovna odlika kompozicija je nemirna i mračna atmosfera protkana brojnim melodijama (eh, konačno da netko iz ove electro branše zna i svirati) koje su ukusno dotjerane veoma dojmljivim distorziranim gitarskim pasažima i repetativnim synth minijaturama. Skladbe se razvijaju po pravilno raspoređenom gradacijskom sistemu, ponekad izađu iz okvira minimalističkih sfera 'ritam-melodija' karakterističnih za cijeli electro poredak i pokazuju daleko kreativnije strukture koje otvaraju i progressive vidike sa zahtjevnijim aranžmanima, primjerice u "Memento Mori" koja je satkana od nekoliko cjelina ili "Walls have faces" gdje je vodeća klavirska melodija obogaćena ukusno zapakiranim nadogradnjama orkestriranog syntha i hm, gitare ili barem nekakvog zvuka koji asocira na gitaru profilanoj kroz elektronski efekt. Što se tiče ambijentalnih kompozicija, one nisu sastavljene od suhoparnih harmonija i eksperimenata, već od cjelovitih melodija sa bogatim strukturama u kojima se nižu po 3-4 ukrštene melodije koje stvaraju iznimno visoki orkestracijski stupanj s obzirom na glazbeni stil koji se u velikoj većini slučajeva kao pijan plota drži repeticija i šablona. Vrlo lijep primjer je "Violet sun" koja zvuči kao suvremeni izdanak Kraftwerka iz vremena "Trans-Europe Express" i "Man Machine" albuma ili mračna "Who shall die today" koja svojim tempom ratne koračnice djeluje poput jahača apokalipse koji jurišaju po nove žrtve. Miloš je harmoniku upotrebio samo na pretposljednjoj skladbi "Regina Elena" kao melodični uvod u inače jedini brzi tempo u kojem istu razvija kroz vrlo suptilan elektronski zvuk u laganom delayu, a po konstituciji, ova skladba pokazuje mnogo bliskosti sa Port Mone, čuvenim psihodeličnim etno-experimental trojcem iz Bjelorusije. Čak sam pomislio da nije možda riječ o nekoj internet kolaboraciji, no nije... A na kraju, dolazi posvemašan odmak od cjelokupnog zvuka kroz skladbu "It's just a ride" koja je prošarana finim ambijentalnim gitarskim staccatom i valovito prozračnim bojama syntha i klavira u ležernom soft-rock stilu koji je prisutan kod cijelog niza rock i pop autora od 60-ih naovamo. Post-rock? Pa ima nešto...

Elem, konačno jedan elektronski album pod etiketom industrial/ dark-electro i sl. koji je odsviran, a ne sastavljen od samplova, loopova i šarafljenja po onim tranzistorskim napravicama i procesorima zvuka. Miloš uistinu svira, ima vitalne kompozitorske osnove, umije napraviti uzbudljivu glazbu i ne okupira se sa klišejima po čemu se potpuno izdvaja iz velike gomile ovozemnih pripadnika bliskog žanra kojima je eksperiment važniji od sadržaja.

Aventinvs imaju jake adute na raspolaganju i valja očekivati nastavak ove dobre forme na idućem radu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/12/2010