Nekada davno, davno kada sam bio tinejdžer-adolescent u prvoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća često sam imao prilike čitati sitne novinske napise o ovome sastavu, ali nisam imao prilike da se sretnem sa njima ili da ih poslušam jer vjerojatno osim demo materijala nisu imali nikakve nosače zvuka. Band je potom negdje nestao i pojavio se desetak godina kasnije, ranih devedesetih u kazetnom obliku koji je objavljen za malu nezavisnu kućicu Kekere Aquarium svima dobro znanog Kornel Šepera (Šumski). Ne znam zašto, ali niti tu kazetu nikada nisam imao prilike čuti, tako da je nakon kratkotrajnog uglavnom američkog noise-indie-rock trenda (otprilike 1990-1995) njihovo ime ponovno palo u zaborav. Nisam upućen u razvoj njihove karijere, ali pretpostavljam da su se tih godina pokušavali nametnuti uskom krugu publike koja je u to vrijeme pratila sukladne izvođače poput tada afirmiranih The Jesus Lizard, Killdozer, Girls Against Boys, Cows, Butthole Surfers, Big Black, Sonic Youth... Noise-rock scena u Hrvatskoj tih godina je bila poprilično jaka i iznjedrila je dobar dio vrlo sličnih sastava koji su slijedili otprilike paralelan glazbeni žanr koji je na ovim prostorima najupečatljivije dizajnirala tada već rasturena Sexa, a imena poput Ha-Det-Bra, Achtung Dichtung, Why Stakla i Brujači bila su glavnom okosnicom ovog ne pretjerano prihvaćenog underground pravca. Šta se zbivalo sa Trobezovim Krušnim Pećima (u nastavku TKP) zaista ne znam jer koliko se sjećam tada u jedinom rock magazinu "Heroina, nova" nikada se nije pojavio članak o njima.

Večer prije prisustvovao sam najkatastrofalnije ozvučenom koncertu u životu na kojem su nastupali otočki veseljaci Kopito, te Gego i Picigin Band u dvorani Pauk, te sam tamo na zidu pored šanka ugledao plakat za večerašnji koncert TKP na kome je pisalo: TROBEZOVE KRUŠNE PEĆI ODUVIJEK SU MEĐU NAMA. Seljak je ostavio plug, ribar je prestao izvlačiti mrežu, službenik je odložio penkalu. Nova glazba, opaka svirka, žestoki zvuk! PROŠLOST OSTAVLJAMO STRVINARIMA, BUDUĆNOST PREPUŠTAMO VRAČARAMA, SADAŠNJOST JE NAŠA! TROBEZOVE KRUŠNE PEĆI ODUVJEK SU MEĐU NAMA. VIVA GLORIO! Dvoumio sam se da li da odem na techno-party u Best za koji sam se pripremao tjednima unaprijed ili da pogledam konačno TKP jer me ovaj natpis na plakatu strahovito zaintrigirao i zaista mi nije žao što sam odlučio večer provesti u KSET-u. Barem sam nakon jučerašnje kriminalne zvučne kakofonije popravio opći dojam o onome što i kako koncert treba izgledati i ne samo to... prisustvovao sam jednom od najboljih domaćih koncerata u životu! Bez obzira na glazbeni žanr i pravac, na prste mogu nabrojati vrhunske domaće koncerte koje sam gledao - Tamaru Obrovac koncem prošle godine u Tvornici, Darkwood Dub, Ramba, Cinkuše, Gustafe, Legen, Kawasaki 3P, te naravno Let 3 i nekada davno Bou, Dorian Gray, te Električni orgazam u onoj staroj postavi sa Ljubomir Đukićem na klavijaturama. TKP nije sastav koji bi pozivao publiku na skandiranje i ples, oni su jednostavno praznik za oči i uši. Na pozornici KSET-a postavili su ogromnu glavu, otprilike nekih pola metra širine i visine u kojoj se nalazio ručni cd-player na kojem je pjevač Bega izvodio scratch koji je davao zvukove slične thereminu. Band je sastavljen od gitariste i basiste koji su već debelo zagrezli u četvrtu deceniju života i vrlo su blizu pedesetim, dok je jedino bubnjar osoba koja se po godinama nalazi negdje u polovici tridesetih. Zvuk im je opako oštar i nafilan debelim slojem teškog zvuka bas gitare i sjajnim riffovima i harmonijama gitare, ritam je strahovito moćan i zvuče kao snažna mašina koja melje. Strahovito su disciplinirani i u njihovom zvuku nema niti najmanjih oscilacija. Ritmovi su umjereni, niti prebrzi, niti prespori, dijelovi kompozicija gdje obično dolaze solo dionice upotpunjava pjevač Bega sa zvukovima scratcheva sa cd playera, a što je velika rijetkost za tuzemne noise-rock sastave, svi tekstovi su im isključivo na hrvatskom jeziku. Lirika im je opako bolna, frustrirana, na momente bolesno inspirirana različitim preispitivanjima individualnih svjetonazora, društvenih tokova, moralnih načela, a ponekad i duboko sofisticirana. Te večeri su se predstavili kao prvorazredan art-rock noise sastav koji ima debele korijene u punku, new waveu, noiseu, undergroundu i čvrstom bluesu, a to što su odsvirali predstavlja najmoderniji rock koji je najbolji mogući odgovor na trenutne popularne britanske i američke sastave koji su vrlo slični, ali spram TKP premekani. Porediti ih sa Franz Ferdinand, Killers, Interpol, Placebo, White Stripes, The Strokes... je suviše nerealno, TKP su daleko bliskiji starom zvuku The Jesus Lizard i Killdozer, a njihova uravnoteženost ritma i harmonija je ta koja ih bezrezervno svrstava u moderni zvuk rocka 21. stoljeća. Nema prangijanja, plagijata, uzimanja poznatih riffova i virtuoznih solo dionica koje ste već čuli tisuće puta. Ako ste slušali The Fall album "This Nation's Saving Grace" (1986.) onda razumijete o čemu se radi. Na trenutak su me čak podsjetili i na odavno nepostojeće krankenHaus, a pomalo i na Sexu, no ništa od toga ne valja uzeti zdravo za gotovo jer TKP imaju svoj jedinstveni stil. Bega nije osobiti pjevač, on ne pjeva u uobičajenom rock kontekstu već se njegova vokalna interpretacija svodi više na recitacije i izvikivanja, otprilike nešto slično poput Mark.E Smitha, David Yowa, David Thomasa ili Cavea u vrijeme The Birthday Party, a cijeli scenski nastup strahovito me podsjetio na Gang Of Four i Talking Heads. On je neprekidno u akciji i za svoje godine sjajno izgleda u crnom odijelu, te ostavlja fantastičan dojam neukroćenog intelektualca rockera. Ekipa - basist i gitarist su manje-više statični, nemaju nikakvog scenskog prenemaganja i profesionalno odrađuju svoj dio posla i tijekom koncerta koji je trajao sat i pol vremena nije bilo niti najmanje greške. Zvuk sjajan (svaka čast tehničaru!), band još sjajniji, KSET ugodno popunjen bez gužve, vrele saune i suvišne vlage u atmosferi.

Od skladbi koje su izveli upečatljiva je "Javna kuća, sodoma - gomora" gdje u samoj završnici Bega fućka, te sjajan song "Vrati se kući kujo!" koji bi možda valjalo objaviti kao singl. Nakon koncerta nakratko sam porazgovarao sa Begom koji me oduševio svojom jednostavnošću. Rekao je da im je ovo prvi koncert nakon dugog niza izbivanja sa scene, te da planiraju objaviti album u vrlo skoro vrijeme i da se pritajeno nadaju da bi im ovo konačno mogla biti "šansa koja se ne smije propustiti". Danas su svi zaposleni, imaju porodice i vlastiti život, a ovo što rade kao sastav im je hobi kojem su posvetili svoj život jer je to ono što zaista vole.
Nema sumnje, album će biti prvorazredna poslastica za mozak i uho jer je njihova glazba direktna, a tekstovi pogađaju poput korbača na sam centralni osjetilni sistem. Oni su istovremeno i hladnoća i vrelina, živi pakao u kojem nema veselja i radosti, već samo gnijev, bijes i frustracija dizajnirani u vrhunskom umjetničkom rock dekoru. Njihova glazba se nikako neće dopadati poklonicima AC/DC, Metallice ili Led Zeppelin, ali bi se mogla svidjeti ljubiteljima Motorhead, MC5, Rollins Banda ili RATM jer postoje neke očigledne sličnosti po kojima rade ljudski mentalni sklopovi kada se doživljava njihova glazba. Oni jesu rock band, ali band koji je samo uzeo taj žanr da ga oblikuje kroz svoj vlastiti, jedinstveni izraz isto kao što su rock bandovi bili Roxy Music, Wire ili Pixies koji su ga kreirali sasvim drugačije od tadašnjih načela i principa.

Trobezove Krušne Peći je sjajan, sjajan sastav koji je te večeri u KSET-u svim prisutnima ponudio svoju verziju rocka i otvorio novo poglavlje hrvatske rock scene. Ocijena - čista desetka! I s nestrpljenjem očekujem album. Uvjeren sam da se neću razočarati.

horvi // 07/03/2006