Rob Wright, John Wright, Tom Holliston - prosjek godina bliže 100 nego nuli. E pa ako sad zamišljate tri umorna starčeka koji kukaju da ih probada u križima i gunđaju da stišate muziku, grdno se varate. Nakon što Nomeansno završe s vama VI kuknjate kako vas probada u križima, dok se oni veselo cerekaju sa stejdža i pripremaju se da vas dokrajče sa zadnjom pjesmom, a vi s već upiknutom infuzijom u ekstazi vičete 'Toooooooo!!!!!!!!'. E pa tak izgledaju koncerti Nomeansno. Bez pretjerivanja. Svaki put.

Naravno, koncert je bio rasprodan danima ranije. Takav razvoj događaja je od početka bio jasan ko dan. Kao i to da će sauna iz pakla biti mačji kašalj za klimatske prilike u KSET-u te subote. Svi su bili mokri od glave do pete, a znoj i ostala isparavanja su se kondenzirali na stropu, ali su nekim divnim čudom tamo i ostala.

Vesela trojka je stvarno bila vesela. Meni je to sve više izgledalo kao sad oni tu rade koncert za frendove i škvadru i došli su se malo zabaviti. Možda me uhvatila masovna histerija, ali stvarno je bila takva neka prijateljska atmosfera. Cijelo su vrijeme pričali s publikom, zbijali šale i tak to.

Nije bilo predgrupe tako da su Nomeansno započeli skoro pa na vrijeme. Da čovjek, koji često ide u KSET na koncerte, ne povjeruje. John je izašao u svom uobičajenom polu-havajskom izdanju, s naočalama i sijedom bradom (zašto mi je sad Djed Mraz pao na pamet?!), Robu su se na prsima dičili Hanson Brothers, a Tom je bio isto obleka ez južual, razdrljena šulja, kratke hlače, bijele čarape i bijele tenisice. Ludnica! Baš kak ih i volimo!

Počelo je s 'Body Bag' i od onda pa do kraja je bilo ko živ-ko mrtav. Stvarno su svirali sve - 'The Tower', 'Manic Depression', 'Two Lips, Two Lungs And One Tongue', 'I Need You', 'Tuck It Away', 'Wiggly Worm', 'Jungle', 'Oh No! Bruno!', 'Mr. In Between'... i sve ispresjecano s malo Hanson Brothers, tek toliko da netko slučajno ne bi mirovao par sekundi. Moju omiljenu 'Big Dick' su posvetili policajcu koji ih prije 4 godine nije htio pustiti preko granice u Hrvatsku što je i razlog njihovog izbivanja iz Zagreba tako dugo. Ne kužim kaj je tim ljudima na granici da stalno rade probleme bendovima koji pokušavaju ući u Hrvatsku. Nisam jednom bila na koncertu koji je kasnio više sati zbog takvih kretenarija.

Uopće neću ni počinjati temu kako genijalno sviraju jer samo o Robu i njegovom basu mogu danima pričati kako je on najbolji basist u povijesti svemira i bla, bla... Čovjek se totalni ufurao, nagnut nad škvadru u transu svira bas i njiše glavom s ogromnim osmjehom na licu. A Tom totalno neuračunljiv, pogotovo na 'Big Dick'. Super mi je kaj bubnjeve uvijek stave u ravninu s gitarama pa možemo uživati u svim čarima kolege Johna, od njegovog luđačkog bubnjanja do pjevanja, rađenja razno-raznih faca i davanja svakakvih izjava. Svi su totalno ravnopravni, nema nikakvih samozatajnih elemenata u pozadini.

Naravno da im nije uspjelo završiti koncert iz prve, a bome ni iz druge, tako da su imali tri bisa. Da se pitalo sve nas tamo još uvijek bi oni svirali. I onda na bisu, prvom čini mi se, kaže John da su čuli kako tu postoji neka local favorite pjesma koju oni nekom pukom igrom slučaja navodno nisu nikad svirali u Zagrebu. Ja, a i tri čevrtine KSET-a, pala u totalni šok, pa neće valjda 'Victory' svirati. I bome jesu! KSET-om se prolomio takav urlik oduševljenja, neopisivo nešto.

Na trećem bisu su odsvirali 'Now', koji je imao 'really looooooooong ending' kako je rekao John, i završili s koncertom. Svi su htjeli još, ali niš od toga. Zato je DJ putio 'Rags And Bones' s najavom 'Nisu nam svirali, ali evo vam ga sad!'.

Sa željom da nadoknade ove četiri godine pauze, braća Wright su nam obećali da nam se vraćaju uskoro i da im je bilo super. E pa bilo je i nama i držimo ih za riječ!

ana // 05/07/2005