Nakon nekoliko promašenih pokušaja, napokon sam uspio čuti Erica Sardinasa uživo. Frajer jest odličan gitarist, ali to nije (jedina) tajna njegovog uspjeha.

Svirka je počela u pola deset, ali na sceni nije bilo Dude Voriha i njegovog Blues Banda, koji su kao pobjednici drugog Croatian Blues Challengea trebali nastupiti kao predgrupa. Zašto, ne bih vam znao reći. Kasnio sam par minuta na prvu stvar, pa ne znam jesu li ponudili bilo kakvo suvislo objašnjenje zašto. Nije ni bitno. Dečki iz Greenhouse Blues Banda pokazali su se kao sasvim solidna zamjena. Otprašili su u 45 minuta tako dobar miks funka, boogiea, bluesa i rock'n'rolla da ih je publika gromoglasno pozvala na bis. Neuobičajeno za predgrupe, ali potpuno zasluženo. Dečki odlično zvuče, imaju čak i par simpatičnih svojih stvari. Preporučam.

Erica Sardinasa sam pokušavao gledati uživo već par godina. Htio sam vidjeti zašto su ljudi čijem glazbenom ukusu i znanju vjerujem toliko oduševljeni njime.

Marketinške spike tima "najbolji r'n'b show na svijetu" ne pušim dok se ne uvjerim svojim očima i ušima. Što se bluesa tiče, teško da će itko u Zagrebu nadmašiti svirku kakvu je svojedobno B.B.King priredio na Šalati. Vjerujem da bi i sam Sardinas to potpisao bez puno ustezanja.

Ipak, on je sasvim druga priča. Njegovi CD-i i klipovi na YouTubeu ocrtavaju sliku vrlo vještog i nabrijanog blues gitariste, fiksiranog na slajd i naslijeđe južnjačke grane tog glazbenog žanra.

No, tajna Sardinasove karizme nije u gitarističkoj virtuoznosti, iako je ona neupitna. Kad je slajd u pitanju, malo tko mu je ravan. No, fora je u tome što je autentičan i neposredan. Što živi i proživljava glazbu koju stvara i svira. I zbog toga što daje 120 posto od sebe kad je na stejdžu. Kad se crveni zastor razmaknuo u pola jedanaest, na pozornici se pojavio sam, s pljugom zataknutom za gitaru, i počeo pjevati bez mikrofona. Kao da je u nekom od onih klubova u Texasu koji imaju žičani kavez za izvođače da ih posjetitelji ne bi zatukli praznim bocama piva kad se napiju. Kao da će iza njega nastupiti Blues Brothers.

Osjetilo se da nije u najboljoj formi - ne znam je li u pitanju bio umor ili, kao kod Bonamasse, prehlada - ali to ga nije spriječilo da isporuči dobar, naelektrizirani show.

Obećao je publici privatni blues party. Isporučio je skoro pa dva sata muške doze pravog južnjačkog bluesa. Uz pratnju izvanrednog basiste Levella Pricea i sjajnog bubnjara Berniea Persheya (na trenutke je podsjećao na Led Zeppelin legendu Johna Bonhama), Sardinas je gotovo pun Boogaloo od samog početka zasuo beskompromisnim bluesom, punim, teškim i moćnim. Ništa čudno što mu je publika do treće pjesme bila spremna jesti iz ruke.

Repertoar se uglavnom sastojao od pjesama koje i inače čine njegovu prepoznatljivu set-listu, među kojima zbog posebno dobre izvedbe treba izdvojiti Texolu, Down To Whiskey i Mississippi Style.

Svirao je ekspresivno i glasno, ne jednom podsjećajući na Jimmyja Hendrixa, koji je patentirao takvo korištenje gitare za kanaliziranje energije. Svirao je uglavnom brzi, žestoki blues, mjuzu uz koju se dobro pije, još bolje fešta i najbolje zaboravljaju muke i problemi.

U jednom je trenutku pokušao spustiti loptu, odsvirati nešto više u stilu Roberta Johnsona. Onako, akustično, sjedeći na podu, kako se blues svirao prije stotinjak godina. Na žalost, publika baš i nije skužila što želi postići, pa se brzo vratio elektrici.

Nakon furioznih sat i nešto svirke, bis uopće nije dolazio u pitanje. Sardinas se dva puta vraćao na pozornicu, zaključivši nastup obradom Roadhouse bluesa The Doorsa, koju je (kao i obično) posvetio prerano preminulom gitaristi Jeffu Healeyu.

Sve skupa, prilično dobra svirka. Dođe li opet, rado ću ga poslušati.

siro // 22/11/2010

> vidi sve fotke // see all photos