Zagreb, odnosno Hrvatska prošle je nedjelje dobila još jedan festival. I to ne baš svakidašnji. Festival je to koji okuplja bendove sličnog usmjerenja, pretežno bučne, a opet one koji nemaju predznak "heavy-metal", kako bi se to iz naziva eventualno moglo iščitati.

Bendovi koji su najavljeni, iako ne nužno istog glazbenog opredjeljenja, imali su barem jednu dodirnu točku. Gitare. Puno gitara. Imali su i drugu. Na stejdžu nije bilo nijedne osobe ženskog roda. Al zato ih je u publici bilo neobično puno. I to, moram zamijetiti vrlo vrlo lijepih. Sad kad već počinjem zvučati kao Hadžo, a u nadi da moja bolja polovica neće čitati ovaj text mogu krenuti dalje.

Kao i svaki festival, i ovaj je krenuo dovoljno rano da se na prvom bendu u publici okupi nešto prijatelja, pokoji rođak i članovi ostalih bendova. Srećom sedam bendova puta tri/četiri svirača pa tonci i organizacija i nas nekolicina zainteresiranih da vidi Rochelle Rochelle i imali su više ljudi nego prvi bendovi na nedavno završenom INmusic festivalu.

Treba napomenuti da se organizator dosjetio postaviti dvije pozornice, jednu unutra a drugu vani, pa su se bendovi mogli neometano mijenjati bez previše zastoja u programu. ROCHELLE ROCHELLE su novi bend sastavljen od prekaljenih boraca na sceni, pa nije ni čudo da su zvučali odlično, uigrano i mnogo bolje od nekih koji su "zaslužili" svirati nakon njih. Ležernost kojom su isprašili svojih pola sata zapravo je zapanjujuća. Dvije gitare uz pratnju nabrijanog bubnja bez vokala uz gomilu rokenrol rifova je ono što možete očekivati od njih sljedeći puta kad ih čujete. Da li je to rokenrol, post rock, stoner ili nešto treće u ovoj je priči nebitno, al s obzirom da je jedan od gitarista imao majicu na kojoj je pisalo "The Kinks", razmislite malo i o toj strani priče. Nakon njih, već su unutar Močvare bili spremni ALASKA. Oni su također instrumentalni trio, al s basom i gitarom umjesto s dvije gitare. Iako u trenucima inspiracije stvarno zvuče zanimljivo i inspirirano sve to poništavaju ubacivanjem nepotrebnih hardrock/sweet metal solaža u pjesme. No to još može nekome zvučati zanimljivo. Al u trenutku kad je basista u Akijevoj maniri pozvao publiku na kolektivno skandiranje rijecima 'Opa! Ajmo!', zatražio sam prvi "tajmaut". Mislim kaj se to smije na takvom koncertu?! Ostatak njihovog koncerta odsjedio sam u dvorištu čekajući da se namjeste njemački SAMSARA BLUES EXPERIMENT. Posljednji najavljeni na festivalu, bili su ujedno i prvi bend s vokalom te večeri. Opisani kao "mitski spoj zlatnog doba '70-ih, space Rock-a, širokih blues gitara i orijentalnog folklora", što i može biti točno sve dok njihov pjevač ne zapjeva na nekom neugodnom uhu čudnom engleskom kojeg je tužno slušati kad pjeva, a smiješno kad priča između pjesama. Inače su SBA, simpatičan kvartet dugokosih i mršavih mladih njemaca, koji su cijelo vrijeme slušali ostale bendove, klimali glavama, upili možda poneku ideju i često bacali poglede prema zgodnim djevojkama u publici. Slično je radio i krupniji bubnjar zvijezda večeri. Oni su ujedno bili i zadnji bend koji je svirao u dvorištu. Ostatak programa se odvijao unutar Močvare. A prema programu nakon njih, trebali su nastupiti COJONES. Ova četvorka iz Zagreba, jedan je od pokretača "stoner rock" scene koja u posljednjih nekoliko godina cvijeta i ovaj im je festival došao u pravo vrijeme, da ako je potrebno, razbistre situaciju prije jesenske turneje. Iako im je zvuk u početku svirke bio previše "tup", kasnije se razbistrio, pa je njihova porcija grunge gitara i odličnog vokala, koji asocira na Chris Cornellov, bila sasvim dobar lijek nakon prethodna dva benda. Sljedeći se na stejdž popeo "brat im blizanac" STONEBRIDE. Oni su malo potmuliji, mračniji i prekratki u svom nastupu te večeri. Ili su bili toliko dobri da mi se činilo da je tako bilo. Dosta blues i psihodeličnih elemenata utkanih u rolajuće gitare u ritmu taman takvom da te glava ne zaboli od mahanja, naprosto mora natjerati čovjeka da ih podrobnije posluša.

S takvim zaključkom zaputio sam se prema "merch" štandu gdje sam se zalijepio za njihov "Summon the Waves" vinil. Zalijepio ali ne i kupio, jer tijekom cijele večeri unatoč nekoliko mojih navraćanja do tog stola, nije bilo baš nikog kome bi mogao ostaviti novce za taj okrugli komad plastike upakiran u četverokutni komad kartona. Osim vinila, moglo se tu i razgledati majica, cdova, plakata većine bendova, al sumnjam da je itko išta kupio. Dok, s druge strane, SEVEN THAT SPELLS imali su svoj štand, na kojem je bio uvijek netko u dežurstvu, pa se tu moglo i potrošiti nešto novaca. Enivej… … SEVEN THAT SPELLS te večeri su bili najbučniji, najluđi, najnedefiniraniji… Toliko sam mitskih priča čuo i pročitao o njima da sa već počeo vjerovat da su stvarno mit, a ne stvaran bend. Te svemir, te psihodelija, te buka... A jedino što mogu reći nakon koncerta je da su sve priče istinite. Na početku mi je bilo teško ušaltati se u taj svijet. Bio sam preblizu i više pratio vidom sta se događa nego sluhom pa me to omelo u doživljaju. Kad sam se malo odmaknuo krenuo sam na nepregledno putovanje bespućima polukontrolirane buke iz kojeg bi me tu i tamo izbacilo dovikivanje na relaciji publika stejdž koje je ponekad prelazilo granice finoće do koje držimo na sajtu, pa neću pokušavati dočarati atmosferu. Mogu samo reći da su oteli šou zvijezdama večeri, al isto mislim da se tako nešto i očekivalo od njih. Tada se već i pristojno napunio prostor Močvare, pa možemo zaključiti da smo prisustvovali uspješnom prvom festivalu, barem što se publike tiče. Ne znam da li se trebam sramiti ili ne, al priznajem da za YAWNING MAN, do kad nisu najavljeni, nisam čuo nikad u životu. A sve ove najave i atributi kojima su najavljivani navode me da sam trebao čuti za njih. Ovaj američki instrumentalni trio, koji se sastoji od crnca, indijanca i bijelca lagano nas je odveo na put u američka pustinjska bespuća sa svojom porcijom post-rocka, a sve to činilo se kao melem za uši nakon dobrih pet i pol sati, pretežno, gitarističke buke. Kako god to zvučalo dobro, umor je bio jači te ih nismo uspjeli odslušati i odgledati do kraja.

U nadi, da LOUDER THAN LIFE pt. 1, neće ostati na ovoj brojci, pozdravljam sve "stonere" i ostale ljubitelje ovakvih zvukova do sljedećeg susreta, a organizatorima upućujem sve pohvale na račun satnice i općenito organizacije festivala.

pedja // 07/07/2010

> vidi sve fotke // see all photos