Druga večer finala HGF-a ponudila je 6 izvođača koji su redom bili sasvim drugačiji.

Daleko manje publike od prve večeri prije tjedan dana kada su nastupala i dva lokalna sastava malo je zabrinula organizatore. Možda bi bolje bilo da su kao gosti, zabočki Upset nastupili na ovoj večeri, vjerojatnost je da bi se okupio veći ljudi stvorio bolji feedback...

No, ništa to nije strašno. Raditi demo festival je uvijek pandorina kutija u kojoj nikada ne znaš šta se može pronaći. Možda je jedan od uzroka lošije posjete bilo otvaranje svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici (tog popodneva odigrali su Južnoafrička Republika i Mexico 1:1), a završetak večernje utakmice Francuska - Urugvaj taman se poklopio sa početkom prvog banda, no kako god da se okrenulo, večeras je posjeta bila dvostruko manja od prošlog petka. Ali tako je to kada se ponudi nekoliko izabranih bandova, a niti jedan ne odgovara profilu publike. Malo je bilo blesavo gledati odlične sastave u velikom prostoru pred dvadest-trideset posjetitelja, ali šta će te kad je dva-triput više ljudi bilo vani i dimilo cigarete... Ta zabrana pušenja je zbilja uprskala rock koncerte. I ove večeri glavni najavljivač je bio Goran Vrgoč koji se prometnuo u senzacionalističke najave koje su karakteristične za boksačke mečeve sa dugačkim i protegnutim vokalizmima kojima je dao još dodatni emotivno-kreativni potencijal bandovima koji su večeras nastupili. No, najinteresantnije od svega bila je najava prvog banda, GELER, FELER, TRILER & MELER čiji je frontmen Žarko Jankovski (naravno, Elektrik Žare) cijelo vrijeme ometao Vrgoča svojim ciktanjem 'pi-ju-pi-ju/ci-ju-ci-ju' što je neodoljivo simpatično podsjetilo na onaj remiks Talking Heads "The lady don't mind" iz 1985. Žare je šetao po pozornici kao vuk ispred lovine i čekao da zarešeta... Ha-ha-ha! Znam da band koji ima ekipu stariju od 30 godina ne može raspaliti plamen demo-izvođača poput daleko mlađih otkačenjaka, ali ovi su se barem potrudili napraviti pravi šou. Njihova postava je opskurno jednostavna (solo vokal, gitara, bubnjevi, bas), ali glazba je živi punk onog prvog i ponajboljeg perioda 77-81. Vidi se da je ekipa živahna i lucidna, a frontmen im je ekscentrik čiji je nastup pun neurotično-živčanih eskapada, titraja i mahnitog drmusanja glavom. Imaju vrlo zgodne ironične 'Breceljovske' tekstove, pjesme su im miks dionica izvađenih iz nekih od ponajboljih punk/new-wave skladbi, Žaretov vokal je poput oporog Tome Bebića kojeg su vjerojatno mnogi zaboravili (a mnogi ga se niti ne sjećaju), a najbolja i najupečatljivija stvar bila je "Moj auto ide di-di" koja je prava reminiscencija "So lonely" The Police. Osobno mi nije jasno zašto su na kompilaciju "HGF finalisti 2010" uvrstili pjesmu "Dugo, dugo" (koja je usput i loših lo-fi performansa), kad je "Moj auto" njihov apsolutni hit. Elem, pjesma je za jedan demo band fantastična bez obzira na očitu kopiju, ali vokalno je izvedena sjajno, baš kao da su uz Stinga tu negdje bili prisutni Andy Summers i Stewart Copeland, ali u onoj nekoj prljavoj punk varijanti koju nikada nismo mogli čuti od The Police (jedino ako se negdje ne iskopa nekakav stari demo snimak iz 1977. u što baš ne treba vjerovati). Ostatak repertoara su im punk-rock pjesme pune melodija i zafrkantskih tekstova ("Crna ptica, bijela ptica", "Pozdravite moga tatu", "Pušim dvije kutije na dan"...), a poseban performans ponovno je priređen izvedbom "Žuti kišobran" (nije obrada A.Skloništa) gdje je Žare prodefilirao scenom sa crvenom ambrelom koju je na kraju bacio u rijetko prisutnu publiku koja ju je usput i potrgala. Pred sam kraj odsvirali su odličnu stvar "Obična budala" koja ima refren 'ja sam obična budala', a na kraju je Žare iz najlonske vrečice izvadio mnoštvo sitnih papirnih letaka sa natpisom web stranice banda i izbacio ih u publiku kao konfete na američkoj maturalnoj večeri. Niti maturanata, niti publike, a ponajmanje punkera i novovalaca... Samo neki mladi naraštaji koji trče od zida do zida što im pričinjava neopisivo zadovoljstvo. Žare baš ne doživljava svoju publiku tako, ali ovaj put druge nije bilo. Naredni band, zagrebački PET DO DVANAEST su se direktno plasirali u finale bez ikakvog takmičenja u Saxu. Oni su peterac (solo vokal, klavijature, bas, bubanj i gitara), te sviraju progressive-rock s elementima metala. Tekstovi su im na hrvatskom jeziku, te su pokazali najzreliju i najdotjeraniju glazbu koja se do sada mogla čuti na ovogodišnjem HGF-u. No, to ništa ne znači da će oni biti pobjednicima kad se svi parametri ne usklade. Kao prvo, pjevač Mario Sever ima fantastičan glas, ali je statičan kao drvena Marija, baš kao da bi gledali Ian Gillana prije nekoliko dana na koncertu Deep Purple u Domu sportova. I to im je najveća mana. Statika. Savršeno dobar i funkcionalan glazbeni band koji nema scenski nastup frontmena. Eh, tu je štos... A inače, njihove pjesme su prevazišle demo okvire i pravo je čudo da ih nije zamjetio Hus na onom neslavno propalom CMC demo festivalu koji se održao prošle godine u Boogaloo. Mislim da je stvar jasna - dečki sviraju moderni progressive-rock/metal kakvog ne prati Hus, a niti dobar dio hard-rock audijencije, pa nitko skoro praktički pojma nema da su ovi Zagrepčani jedan novi dio scene koja se oslanja na vlastitu kreativnu inspiraciju još od vremena, mora se spomenuti, Deep Purple i Sage, preko QOTSA do relativno novijih imena poput Redemption ili Pain Of Salvation. Ekipa sustavno radi na napretku zvuka, imaju odlične pjesme koje nisu niti staromodne niti pomodarske, već su suvremene. Također su se pokazali i iznimno discipliniranim bandom koji strogo poštuje zacrtana pravila festivala, tako da im je nastup trajao kraće od dozvoljenog vremena izvevši samo 4 kompozicije. THEE MAD AND HAIRY WOMBATS, duo iz Zagreba koji ima samo gitaristu i bubnjara daleko je žešćeg profila od Gatuza, negdje su u fahu prljavog garažnog punk/indie-rocka (blisko školi MC5 i The Stooges), a tekstovi su im na engleskom jeziku. Bez obzira na skroman instrumentarij, malo su pojačali distorziju (spram onog nastupa u Saxu na polufinalu), pa se dobila energična i žestoka glazba kroz mnogo riffova uobličenih u vrlo jednostavne skladbe. Dojam je da su vrhunac postigli time što su se plasirali u finale i vjerojatno će na tome i ostati jer su band isključivo za intimniju rockersku atmosferu u kojoj je važan feedback poput malenih prostora Spunka ili rock kluba Time. Najveća nepoznanica bio je međimursko - podravski kvartet BOŽJE OVČICE iz Koprivnice i Čehovca (10 km od Čakovca) o kojima praktički nitko nije ništa konkretno znao. Plasirali su se direktno u finale na osnovu vrlo dobrog demo-materijala. U postavi im svira vrlo lijepa djevojka na bas gitari, a lider, gitarist i pjevač izašao je na binu sa crnom čarapom na glavi, ogoljen do pojasa sa obojenim ogromnim crvenim križem na prsima. Drugi gitarist je također bio gol do pojasa, te su izveli scenski nabrijan, frenetičan i upečatljiv punk-rock šou koji je zvučno i vizualno podsjetio na čuvene kanadske acid-punk otkačenjake Fucked Up. Zbog vrlo energične glazbe koja je potkrijepljena psihodeličnim gitarskim sekvencama vrlo teško su se razaznali tekstovi koji su na hrvatskom jeziku, a navodno su, po Gocovoj najavi svi odreda angažirani. Uz spomenute elemente acid-punka pokazali su sklonost i ka klasičnim ostavštinama veličina poput Black Flag i Minor Threat kroz pjesme "Sloboda", "Zdravo", "Tvoj sam"..., a drugi dio nastupa od neke 3-4 pjesme, frontmen je izveo veoma atraktivan i poprilično destruktivan scenski nastup izvijajući se po pozornici pri čemu ga je oduševljeni dio audijencije zalijevao pivom. Ne podsjeća li to na Fucked Up? Kako god, njihov nastup, a naravno i energična psihodelična punk-rock glazba bili su jedno od velikih iznenađenja ove večeri. NE ZNAM (ili točnije: NeZnam), kvintet iz Duga Rese ponovio je onaj odličan dojam kojeg su ostavili na polufinalu HGF-a u Saxu 14.IV 2010. ispreplitanjem psihodeličnih, ambijentalnih, elektronskih, sympho/progressive, pa čak i industrial-rock/metal elemenata u kojima dominiraju utjecaji Pink Floyd i Tool. Njihova transžanrovska fuzija otprilike se može svrstati u jednu određenu domenu art-rocka (uključujući i scenski dekor sa televizorom na bini) jer između ostalog imaju i veoma sofisticirane tekstove koji će zadati glavobolju mnogim recenzentima kada objave debi album. Primjerice, skladba "MTJ" naoko djeluje veoma emotivno, mračno i depresivno sa refrenom 'da li mislimo o istim stvarima', no u principu je vrlo drska, protestna, pa čak i metaforička paralela na liniji religija - perverzija. Vođa ekipe, Peđa Cetinjanin, zakukuljeni maestro s kapuljačom na glavi zadužen za elektroniku, klavijature i samplove, izveo je veoma ubjedljiv scenski nastup koji je nošen na vrhovima emotivnosti, a sam band je prikazao suvremen minimalistički smisao za spajanje cijelog niza glazbenih stilova koji su gradacijski utkani u temeljito razrađene kosture kompozicija. Vidi se da su mnogo radili i pripremali se za nastup, te bez obzira što im je glazba i cijeli dizajn poprilično sumorno i tromo izdanje koje nije nimalo optimistično, a ponajmanje veselo ili zabavno, NeZnam su jedan sasvim drugačiji profil banda koji više zajedničkih poveznica ima sa gothic/dark stilizacijama nego li sa klasičnim rock partyijanama. Posljednji band večeri bili su vrbovečki zafrkanti T.H.E. koji su ponovno pokazali svoj neupitni scensko-vizualni šarm pun šljokica, šarenih čarapa i tenisica koji je ovaj puta inovantno naglašen s ogromnim plavim plastičnim naočalama. Nemam pojma gdje su ih samo nabavili; i George Clinton, velikan američke funk scene bi im pozavidio na njima... Kao što su šareni u imageu, tako su šareni (i prešareni) u glazbenim stilovima kombinirajući punk-pop, ska, funk, indie-rock, grunge..., tako da im svaka pjesma djeluje posve drugačije. Uz sve to, veoma su melodični, nadasve zabavni i pokretljivi na sceni, te svoju raznolikost pružaju i u tekstualnom pogledu sa kombiniranim stihovima na engleskom i hrvatskom jeziku. Izdvojile su se pjesme "Čarobni napitak", "Anđela" i "Lonely guy", te su na konto odličnog kontakta s publikom koju su konačno zaigrali i natjerali na đuskanje, dobili priliku da nakon zvaničnog polusatnog repertoara nastave sa svirkom jer je sedmi učesnik, zagrebački sastav DŽENERATION 81 u posljednji trenutak otkazao svoj nastup.

Prestrogo bi bilo reći da je ova večer bila 'slabija' ili 'tanja' od one održane prije tjedan dana jer mnogo toga puno bolje funkcionira i zahvaljujući feedbacku kojeg večeras nije bilo u dovoljnoj količini. A tko zna, možda se baš iz ove večeri odlukom žirija pronađe budući pobjednik ovogodišnjeg HGF-a. Za to treba pričekati naredni petak, 18.VI 2010. kada će se donijeti konačna odluka... Stoga - u petak svi u Zabok! Na trenutak zaboravite nogomet, jer utakmica između Engleske i Alžira koja se igra u večernjem terminu, sasvim sigurno neće donijeti ništa drugo osim pobjede Engleza.

horvi // 17/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos