Na početku odmah isprika ljudima iz "Congs for Brums", prvoj od dvije predgrupe koje su tu večer nastupale u SC-u: "Žao mi je, ljudi, počeli ste prerano da bih vas mogao doći čuti..." Zapravo, ne znam da li ih je itko uspio čuti jer je u podužoj pauzi između prve i druge predgrupe prostor zjapio sablasno prazan.

Na sreću, ljudi su se počeli okupljati privučeni zanimljivim zvukovima koje je ispuštao francuski duo informatičkog (particijskog) imena FAT32 sastavljenim od intenzivnog ultrabrzog dvoboja klavijatura (nemilosrdno ubijanih stotinama efekata, sampleova, ali i laktovima) i bubnjeva (nemilosrdno lupanih od strane silnika koji je za njima sjedio). Zamislite Mr. Bungle ogoljen na sint i bubnjeve, ubrzajte cijelu priču i brže izmjenjujte teme - et voila, dobili ste FAT32! (a i rima štima) Jednom rečenicom: dva sjajna glazbenika sviraju nabrijanu glazbu ne štedeći ni sebe ni instrumente. Odličan nastup i, totalno neočekivano, za mene izvedba večeri! A onda je opet uslijedila duža pauza i tek u vrijeme kad su 23 sata već odavno prošla i kad smo primijetili šuljanje bradatih i golobradih jedinki sakrivenih kapuljačama po pozornici, znali smo da dolaze oni koje smo čekali... ali i da će biti duga noć, a ja neispavan na svojim sutrašnjim radnim zadacima.

Secret Chiefs odsvirali zanimljiv koncert izmjenjujući žanr redovno nakon svake stvari. Osnivač i idejni začetnik, legendarni Trey Spruance, svaku je promjenu žanra, tj, svaku pjesmu, popratio i promjenom gitara, pa ste lijepo mogli po vrsti gitare koju uzima odgonetnuti i koji će žanr biti na rasporedu. Tako je spaghetti-western surf zamijenio perzijski rock, kojeg je ponovno zamijenila perzija da bi "uletila" obrada ponekog filmskog klasika poput carpenterove teme iz noći vještica, ili kakvog rock obojanog komada. Sve u svemu jedna velika franck mješavina ponovno (kao i u slučaju predgrupe) odlično odsvirana, no s ipak manje izmjena tema, jer, zamislite, kod Secret Chiefs-a uglavnom je jedna stvar - jedna tema! Čudo! Sve to je zdušno znala pozdraviti, sada već poprilično okupljena publika, koja se, nažalost, morala previše "hladiti" u predugim pauzama između pjesama.

I kad smo mislili da je koncert završio band je objavio da je kraj prvog set-a i da će uslijediti drugi nakon kraće pauze. Ajoj, dobri su i zanimljivi, ali godine mi pritišću kralješke i platfus... tko će izdržati do kraja? Drugi set donio je neočekivanu rošadu gitarama u smislu da više niste mogli odgonetnuti žanr, ali i, ipak, ponešto nezanimljiviju i monotoniju glazbu sa puno više perzijskog rocka, a premalo meni najdražeg njihovog morricone-ovskog zvuka talijanskih filmova sedamdesetih.

A kad se band konačno oprostio tamo negdje oko 1:15, a publika ih uspjela izmamiti još i na bis, ja sam odustao od borbe s bolovima u kičmi i spokojno se otputio kući. Kasnije sam saznao da se bis sastojao samo od jedne, iako poduže, stvari.

Sve me to podsjetilo na glazbeno sasvim različite, "Godspeed you black emperor" nekoć davno u Pauk-u kada dotični, iako odlični, nikako nisu prestajali svirati. Pa oba banda vodim u rubrici: sjajni, ali naporni! Eto, i to je moguće...

danko // 18/05/2010