Bilo da ste radiša, student, ili zgubidan poput mene, složit ćete se u jednom - srijeda navečer idealna je za male klupske koncerte, onakve na kojima nastupaju zanimljivi izvođači čija glazba će vam na najbolji način razbiti monotoniju sredine tjedna, a istovremeno vam pružiti i lijepu, nenametljivu zvučnu kulisu za okrjepu uz čašu piva i ugodan razgovor s prijateljima. Ove srijede scenografiju za probijanje kroz dramu koju volim zvati Dosada srijedom postavili su Nathen Maxwell & the Original Bunny Gang, simpatična četvorka iz SAD-a koja se u Ksetu obrela u sklopu svoje europske turneje i promocije albuma prvijenca ''White Rabbit''.

Nathen, malčiki i devočke koji to još ne znate, inače svira bas u popularnom celtic-punk sastavu Flogging Molly, a kao i toliki drugovi mu iz pank branše i on je osjetio poziv muza, one dvije zavodnice Erato i Euterpe, i bacio se na pisanje stihova i glazbe za pjesme što će ih skupiti na spomenutom samostalnom albumu. No, za razliku od mnogih predvodnika američkih pank bendova koji su inspiraciju za samostalne albume pronašli u countryju (Chuck Ragan iz Hot Water Music, Ben Nichols iz Lucero, Tim Barry iz Avail, Brendan Kelly iz Lawrence Arms...), Nathen je mrkvu kojom će nahraniti svog Bijelog zeca isčupao iz plodne jamajčanske zemlje, tj. odabrao je ska i rege ritmove kao podloge za većinu svojih pjesama. Iako u tekstovima opisuje vlastita, ponekad i vrlo ozbiljna iskustva, Nathenov optimizam i vesela priroda najbolje se zrcale upravo u takvim lepršavijim ritmovima, a dojam veseljaka, pozitivca i osobe koja je savršeno zadovoljna svojim mjestom u svijetu i onim što radi najjače odaje kad ga promatrate kako nasmiješen, poput zaigranog djeteta grli svoju akustičnu gitaru i s njome veselo poskakuje pozornicom. Baš kao neki druželjubivi, muzikofilni zeko, okupio je škvadru, među njima i vlastitog oca u bend i s njima krenuo put pod šape da svijetu prenese svoju pozitivnu poruku i pokaže nam da nema lakog načina za suočiti se sa problemima koje nameće život i 'medvjedima' koje svi nosimo u sebi, ali postoji onaj zabavan, uz pjesmu, prijatelje i smijeh. Mnogi će takve ljude odmah cinično prozvati bezglavim optimistima, ali mislim da Nathen nije jedan od takvih blesavih praznoglavaca, kakve je izvrsno utjelovio Baldrick u Crnoj guji, već je prihvatio optimizam kao jedinu zdravu alternativu sveprisutnom pesimizmu; poučen iskustvom, shvatio je da će mu život biti mnogo puniji ako očisti um od crnih misli jer je jedino tako moguće primjetiti sve mogućnosti na horizontu. Ok, dosta petparačke filozofije, ovo je ipak izvještaj s koncerta pa bi bio red da i o samoj svirci napišem koju: organizator koncerta namijenio je Bunny Gangu grupu Antenat kao predgrupu, vjerojatno u nadi da će oni u Kset privući više tinejdžerske populacije, ali plan se izjalovio jer Antenat u zadnje vrijeme iskače iz baš svake paštete, pa je hrvatski rege podmladak mudro propustio ovaj koncert za koji je trebalo izdvojiti 60 kunkasa.

Kombinacija sveprisutnosti benda i za krizno vrijeme prosječnom tinejdžeru neprihvatljive cijene, čak i za omiljene Antenatovce, značilo je da je klub bio ispunjen sa jedva stotinjak ljudi (par Antenat groupies nemoćne da odole karizmi Nenada Kovačića odreklo se skupe mejbelin maskare i ipak su pohodile koncert), što je omogućilo onima željnima pokazivanja svojih novih fensi plesnih koraka da to bez problema i čine cijelu večer na polupraznom podiju. Antenate sam ovaj put propustio, gledati ću ih 15. U Čvari (uz Pase i odlične Vergl Grind), na koncert sam uletio upravo u trenutku dok je Nathen pjevao "Working for the man", jednu od mojih favorita na albumu. Malo zbunjen propuhom među publikom (mislim, ipak je taj čovjek basist Flogging Molly, očekivao sam da će više fenova doći, ako ništa a ono ponukani znatiželjom) na brzinu sam odradio rutu do šanka, naručio rezano pivo i zauzeo pozu znanu kao lagano cupkanje sa čašom pive u ruci u prvom redu (od otprilike njih 4, c c c). Od četvorice mladića na stejdžu u oči mi je najprije upao sam frontman Nathen, koji je bio spičkan (obučen, jelte) po najnovijoj pank hipsterskoj modi, od Brixton top hata na glavi, preko sakoa, remena sa zakovicama, obaveznim lančićem za novčanik u stražnjem džepu hlača i, ako se ne varam, starki na nogama. Uvijek mi je drago vidjeti modno osviještene panxe, bili oni kaoseri sa poluspuštenim irokezama, koraši sa NYHC šiltericama ili rudboyeve u odijelima i kravatama. No, kad sam spustio pogled na bubnjara ostao sam paf jer se iza bubnjeva skrivao postariji gospodin sa nekakvom smiješnom kapom na glavi koji je godinama, a i izgledom potpuno odskakao od ostale trojice. Znao sam da je Nathenov ćaća glazbenik i da mu je pomogao na snimanju albuma, ali nisam vjerovao da će ovaj starog povesti na turneju sa sobom. Frojda mi, koliko je kul lik kojemu je stari bubnjar u bendu! Totalno! Ne treba posebno ni reći da su odsvirali ama baš sve pjesme s albuma, obrada FM, fala bogu nije bilo, ali je na bisu odsvirana stara ska-core himna od sad već legendarnih Operation Ivy, "Knowledge", u za nju sporom, ali za sam koncert dosta živahnom ritmu, na kojoj je Nathen pozvao i Nenada iz Antenata da im se pridruži sa svojim tamtamom, ili tomtomom, uvijek miješam taj bubanj s onim mačkom iz crtića. Oko sat i sitno vesele, nepretenciozne svirke u malo pustoj, ali baš ugodnoj atmosferi koju su stvorili Nathan Maxwell i njegova zečja banda i eto ti savršenog lijeka za tupilo srijede navečer. Ponovilo se svaki tjedan!

nenad lukač // 14/04/2010