Zabočki Noxin iskoristili su slobodni trenutak (u predahu između miksanja, masteriranja i svih onih studijskih poslova) za živu prezentaciju novih materijala koji će se pronaći na njihovom novom, drugom albumu. Još se ne može sa sigurnošću reći kada će biti objavljen, no tokom ove godine morao bi se konačno pojaviti. Valjda... Večeras se unatoč najavama i stalnoj prisutnosti Noxin na radio programima i medijima (nedavno su nastupili i u HTV emisiji "Garaža"), nije skupila zadovoljavajuća količina publike (paralelno su bila još tri koncerta u Zagrebu), a vjerojatnost je i da se publika ispucala za vrijeme proteklih uskrsnih blagdana. Tja, utorak... Zvuk Noxina je bio posložen na rockerskoj bazi sa isturenom gitarom, dok je meni osobno zasmetalo stavljanje Robijevih klavijatura duboko u pozadinu (gotovo da se u nekim pjesmama nisu niti čule), što je nekako priuštilo drugačiju sliku novih kompozicija. Dobro, lupam gluposti, većinu novih skladbi do sada nisam čuo, pa niti ne znam kako one ustvari i trebaju zvučati, ali pretpostavljam da kao i uvijek do sada, klavijature igraju važnu ulogu u bandu. Premda imam njihovu kompletnu play-listu, ovdje se radi o radnim nazivima za koje još niti sam band nije najsigurniji kako će se one zvati. Uglavnom, nove kompozicije relevantno nastavljaju zacrtani stil Noxin kao pop band s rock korijenima; neke su rokerskije naglašene (primjerice "Nikolina"), u nekima se provlači new-wave stil od klasičnih Talking Heads do U2, EKV, Boe ili starih Dorian Gray s povremenim natruhama electro-popa ("Stranac - mačke", "Žaba - moj gnjev", "Ona kojoj se ne spominje ime"), sve do jedne od posljednjih večeras izvedenih - "Project y (utorak)", sa odličnim gitarskim riffovima i solo minijaturama, a atmosferski je podsjetila na Joy Division/ Interpol (da ne spomenem drske kopije Editors) i biti će objavljena kao prvi singl s nadolazećeg albuma. Uglavnom, nove pjesme su detaljno analizirane i prostudirane od strane benda, aranžmanski su definitivno ugođene da u niti jednom momentu ne ispadaju iz postavljenog konteksta, jednostavno plove svojim tokovima sa puno dinamike i ritma, koje će bez obzira što debelo pokazuju znakove duha '80-ih, povremeno iznenaditi svojim pronicljivim lirskim izvedenicama vrlo dobrog pjevača Sebastijana kojem je jedina mana statičnost na pozornici. Kad bi se pretvorio u lucidnog David Byrnea (T.Heads) ili David Thomasa (Pere Ubu), njihovoj izvedbi bi donio potpuni smisao živog performansa. Uz devet posve novih pjesama izveli su samo tri stara broja "Da ljubav je", "Priča o velikoj grešci" i "Stakleni grad" koji se gotovo po ničemu ne razlikuju od novog materijala (barem mi se tako činilo). Posljednja je bila "Dežurni krivac", također nova skladba sa emotivnim tekstom kojom samo nastavljaju svoj prepoznatljivi pop-rock stil. Sve skupa, novi materijal veoma dobro 'hoda' uživo i treba ga očekivati da se pojavi u dogledno vrijeme kao drugi Noxin album. No, znajući da su Noxin majstori u studiju, teško je pretpostaviti kakva će donijeti iznenađenja... Zbunjeni, peterac iz Makarske sam večeras gledao po prvi puta premda band postoji već punu deceniju. Imaju debi album "Pilula" objavljen početkom 2009. za Dallas i moram reći da su večeras i mene potpuno zbunili. Prve dvije stvari "Rođen u gradu" i "'Ko ti je kriv" su čiste furke na RATM, a treća "Večeras" sa refrenom 'večeras mogu da se potrošim' u umjerenom punk-rock šlihu su vrlo dobro i furiozno djelovale, no kada su krenuli na pop-punk, sav taj, recimo dobar dojam, su pokvarili. Čovjek bi očekivao nakon uvodne RATM energije iskonski angažirani koncert pun prgavosti, protesta, bunta, otvorenih svjetonazora u pogledu socijalne, društvene, političke i ine tematike na konto frustracija, ali brus... Ništa od toga, tek tu i tamo se pojavi socijalni moment, no sav lirski ostatak je orijentiran na prilično razvodnjenom nivou koji nedvojbeno priziva akcent pop-punka s melodičnim refrenima. Okey, nema tu ništa lošeg, čak će poneke autorske pjesme asocirati na duh čuvene "Teenage kicks" The Undertones, a kao dokaz odakle im dolaze korijeni, izveli su i obradu The Clash "Clampdown". Gitare su im u nekim skladbama veoma kvalitetno odsvirane s puno adrenalina, no nikako mi nije jasno koji je to točno profil publike kojoj se Zbunjeni obraćaju. Punkerima sigurno ne, jer osim ponekih razornijih skladbi nemaju punkerski angažirani svjetonazor, a za neki klasični srednji sloj koji sluša primjerice Kawasaki 3P ili zadnje albume Hladnog piva (pa i Let 3), Zbunjeni su vjerojatno nejasan band s mutnom dozom zabave. Promotrivši nekolicinu relativno novijih bandova kojima je zajednički nazivnik punk, gotovo svima njima odreda se mogu pronaći specifične crte karme, posebnosti, originalnosti i osobnosti (primjerice Brkovi, Valungari, Hitchcock, Diskurz, Abergaz, Hangover Pills, Suho Grlo Nos, Mlijeko...), no kod Zbunjenih gotovo da ne postoji pečat koji im donosi 'ono nešto' posebno u karakteru. Kada su izašli na bis, nemam pojma šta im je trebalo da izvedu obradu onog prastarog evergreena "Marijana" od Dubrovačkih Trubadura u punk/hc verziji. Publici, koja se brojila u nekih 30-tak duša, to se očigledno dopalo, no meni to nije bilo niti najmanje zabavno, a još manje interesantno... Ipak dojam je popravljen sa završnim punk-rock komadima, tako da je uz miš-maš koktel band zadovoljio i ovce i novce koji su potrošeni za ulaz na koncert. Mišljenja sam da bez obzira na furioznu energiju i odličnu svirku koju band pruža uživo, mora mnogo poraditi u lirskom pogledu s jasno izraženim stavom i svjetonazorom, tj. trebaju 'pjesme'. Bez njih nema ništa.

horvi // 10/04/2010