Nakon poduljeg vremena Vrbovec je prodrmao žestoki oi/punk ritam, tj. pet dobrih bendova koji su svirali u klubu Garaže. Lijep sunčan dan bio je kao stvoren za izlet, a Vrbovec je gradić koji nije daleko, svega nekoliko stanica vlakom. Do kluba Garaže hodali smo dvadesetak minuta, no atmosfera nije mirisala na dobro. Vrbovec se pokazao kao izuzetno miran, gotovo napušten gradić, jedva smo našli jedan dućan koji radi, a kada smo htjeli na piće prošli smo kraj nekoliko zatvorenih birceva. Jedan je bio otvoren, a kad smo pored njega prolazili vidjelo se kako dvadesetak ljudi bulji kroz prozor u nas kao da smo s Marsa (ili iz Zagreba?). Tako nešto sam doživio prošli put prije gotovo desetak godina u krčmi Vijetnam u Kloštru Ivanić, kada me konobarica zajedno s tri lokalna pijanca napala tko sam, koga trebam i zašto sam tu došao. Kako god, hrabro smo koračali dalje, te napokon našli "kućicu na kraju grada" tj. Garaže. Gotovo identično kao kutinska Baraka, samo nešto manje i nešto čvršće građe. Nedostaju jedino skele poje podupiru krovište i snjeguljičasta djevojčica koje laje na ljude. Nije se skupilo mnogo ljudstva, negdje 60-ak, no to je bilo onako, baš taman! Za svaku pohvalu je organizacija, kao i šank na kojem možete kupiti pivu za 8 kuna. Divota! Evo tek da napišem, svirali su zagrebački Oi front, Bootstock, Socijalna služba, te talijanski Gavroche i Bull brigade,oba iz Torina. Večer su započeli svirkom Oi front, već nadaleko poznati po karizmatičnom basistu sklonom kojekakvim egzibicijama, tako je i ovaj put tijekom nastupa par puta odložio bas na pod i zaletio se u publiku da se malo raspleše (kao, večer prije na No more idolsima nije mu bilo dosta). Kasnije se valjao po snijegu i ozlijedio arkadu. Inače tu večer Oi front mi se činio posebno raspoložen i ovo im je bila jedna od boljih svirki, barem prema onom što inače viđam. Nakon što su odsvirali svoj dio i rasplesali prisutne momke (sve je bilo puno kratko ošišanih glava, a jedan dječak je komentirao kako se ovoliko kariranih uzoraka može vidjeti samo na šumarskoj fešti), na red su došli Bootstock. Zbilja simpatičan dobar bend, ne znam da li im je ovo bio prvi koncert. U svakom slučaju ja sam ih gledao prvi put i ostavili su dobar dojam. Nije im sve išlo od ruke, svirka im je dosta puta prekidana zbog tehničkih problema, na kraju su uspjeli izgurati nekoliko pjesama od kojih mi se najviše svidjela "Naš grad", odlična jednostavna emocionalna pjesma koju je većina publika već nakon prvog refrena naučila napamet. Sviralo se i od Cock Sparrera "Because you're young", bilo je i obrada famoznih "Specialsa" (Monkey man), dečki su svirali neke svoje (Budućnost, Ti nisi sam, Revolucija..) i na kraju otišli s bine jer su tehnički problemi uradili svoje. Kako god, ako mene pitate, dojam je bio dobar! Treći bend je bila Socijalna služba iz Zagreba, energični hc/street punk predvođen zabavnim vokalom Branetom, iako se veličinom ponajviše ističe basist koji mi se ponekad mota po knjižnici na faxu. Socijalna služba je u svojoj maniri počela s "Nema povratka", "Rat", "Jebanje", bile su tu nezaobilazna "Robija", "Nasilje" i na kraju "Ojčina", da večer protekne u revijalnom tonu. Mikrofona se dohvatio i uvijek aktualni frenter s Trešnjevke, inače u slobodno vrijeme pjevač Motusa, Dropkick Murphysa, Talca, No more idolsa, GBH, Pasa i kojih god vam još bendova padne napamet. Kao, basistu Hillu se nisu dale pjevat neke dionice. Whatever, bitno da je on dobio svojih par minuta. Nakon što su završili, na red su došli i talijanski gosti. Frendica je malo pričala s njima i rekla je da ih mrzi iako super sviraju, no njihove privatne razgovore uz romantičnu toplinu peći na drva ostavljam njima. Gavroche su bili skroz dobri, izuzetno energični, plesni, agresivni... Ljudi su totalno uživali u pjesmama "Mondo", "La stanza", "President", svirali su i od Rancida "Roots radicals", koliko se sjećam, te "Roots" u svojoj izvedbi, pa na kraju Aska. Nemam što posebno komentirati - topot čizmi po podu,šake u zraku, radost u srcima karirano odjevenih momaka i zamagljene naočale vokala kojeg je publika odlično prihvatila. Posljednji bend večeri bio je i najpoznatiji, ojčina Bull brigade iz Torina čiji članovi inače vole nogomet (Torino, kojeg odmilja zovu Toro-bik), dakle pravi klub čiji navijači još uvijek ne njeguju metroseksualne sklonosti prema Manchesteru, Chelsea, Juventusu i sličnim glupostima. Nisam veliki fan ovog benda, tj. nisam ih do koncerta ni slušao puno. Koliko sam uz pomoć kolege uspio razaznati, svirali su Doppo la pioggia, Construito a Torino, Birra, Sulla collina, dok drugim pjesmicama ne znam ime. Ljudi su zbilja uživali, bend je bio odličan za fotkanje, muzika naravno fenomenalna. Jedino što mi je išlo na jetra je nekakva nepodojena balavica koje je zamislila da je veća zvijezda od benda i nikako se nije dala skinuti s proklete pozornice. Nakon dobrih sat vremena svirke nije nam preostalo ništa drugo nego da popijemo još jedno pivce i zaspemo. Moram priznati da sam tu večer u dva navrata zaspao tijekom koncerta, nije mi baš bilo predobro u nekim trenucima pa sam radije navukao kapuljaču preko svoje vilenjačke glave i sklopio oči da se malko odmorim i primirim.

Propustio nisam ništa, zahvaljujući prijateljima koji me znaju probuditi u pravim trenucima. Povratak kući bio je uzbudljiv, pogotovo na kolodvoru koji se pretvorio u neku vrstu samoposluge u kojoj ne moraš ništa ni platiti. Vlak do Zagreba vozio je besplatno, a kući sam morao pješice. Onako živčan radi nekih gluposti neko vrijeme sam pričao sam sa sobom, i na kraju se posvađao s nekim psom koji je počeo lajat na mene. Bogme sam mu svašta reko... Doma uslijedilo čišćenje marti od blata i cjelodnevni oporavak. Koncert u vrbovcu bio je solidan potez - Zagreb je blizu, klub je dobar i radi do jutra skoro, jeftina je piva, koncert smije trajati dulje od ponoći... Ma gotovo savršeno! Nadamo se da ćemo uskoro opet posjetiti Vrbovec. Naravno, ukoliko se ondje bude događalo nešto zanimljivo. E da, moram spomenut anegdotu kako sam sanjao da je jedan od ljudi iz organizacije postao trener naše nogometne repke, a ujutro vidim naslov u medijima "Zagrebački student izbornik reprezentacije?". Ma totalni deja vu... Kad bi mi se svi snovi tako ostvarivali, bilo bi to predivno. Al nisam ja te sreće.

matej perkov // 17/03/2010