Vinkovci su opet bili domaćin festivala dokumentarnog rock filma, i to već po četvrti put. Ovaj hvalevrijedni festival u organizaciji udruge "Rare" iz Vinkovaca održavao se ove godine paralelno u Zagrebu, Rijeci, te vinkovačkom kazalištu "Joza Ivakić". Ove godine prikazan je 21 film iz osam zemalja, koje je, prema podacima organizatora, pogledalo 3000 ljubitelja glazbe i glazbenih dokumentaraca.

Festival je otvoren u četvrtak filmom "Oil confidential story", dok je u petak počeo natjecateljski dio festa. S obzirom da sam nazočio ondje samo taj jedan dan, tako će se i moja recenzija svoditi samo na taj dan. U popodnevnim satima u studiju vinkovačke lokalne televizije snmala se emisija posvećena DORF-u, u kojoj su gostovali David Kleijwegt (poseban gost festivala), Slovenci autori filma "Večni Študent", Brankica Drašković autorica filma "Prvi pravi ženski zvuk", te moja malenkost kao autor filma "Koprivnica pleše pogo". Mala je možda minutaža za sve ono što smo željeli reći, no bitno je bilo u par riječi predstaviti svoje djelo. Projekcije su počele u kazalištu "Joza Ivakić" nešto prije 18h, a prvi je na repertoaru bio film "Koprivnica pleše pogo". Film od 100 minuta sadržava sve bitno o koprivničkoj punk sceni unazad 20 godina, te je koncepcijski prilagođen prvenstveno koprivničkoj publici, bendovima i fanovima. Uzevši u obzir da je film napravljen amaterski, sa studentskim proračunom i na neadekvatnoj opremi, kao takav nije mogao obiljno konkurirati za nagradu, no ljudima se svidio i komentari su pozitivni.

Drugi film koji smo gledali je Transmeet TV, film zagrebačke ekipe koji je zapravo prikaz raznih fragmenata sa zagrebačkih koncerata i partya, sniman sa 12 kamera. Film u trajanu od 30 minuta sadrži i dva intervjua, no čitavo djelo mi se čini nekako nedorečeno. Treći po redu bio je slovenski film "Većni Študent", snimljen povodom 40-te obljetnica ljubljanskog radija Študent. Riječ je o odličnom filmu koji nažalost nismo pogledali do kraja, zbog nekih tehničkih problema slika je stalno "trzala" tako da je organizator odlučio odgoditi projekciju, jer daljnje gledanje bilo bi mučenje. Unatoč tome, dojam o filmu mi je itekako pozitivan, a sadrži zanimljive snimke i zanimljive intervjue kojima se prikazuje način funkcioniranja ove zanimljive radio postaje. U usporedbi s komecijalnim radio postajama koje sam prisiljen slušati na radnom mjestu (i mimo toga), radio Študent čini se kao vrlo zanimljiva alternativa. Dok netko ne počne slijediti njihov primjer, ostaje nam na izbjegavamo domaće radio postaje koje nam nude program nedostojan ikakvog komentara. Četvrti film djelo je nizozemskog redatelja Davida Kleijwegta, specijalnog gosta festivala. Njegov film "Eternal children" u trajanju od 70 minuta snimljen je davne 2006., a bavi se glazbenicima koji žive u "svom filmu" i izvode glazbu koju vole - isprva počevši kao anonimusi, da bi kasnije pomalo osvojili srca fanova diljem svijeta. Anthony, Devendra, CocoRosie svojim nježnim rečenicama uvode nas u taj svoj svijet, pokazujući svoju narav, razmišljanja i shvaćanje svijeta koji nas okružuje - u ovom ludilu u kojem danas živimo oni su odlučili reći "NE" i žive život van svih normi i pravila, onako kako oni žele, a prema viđenom zasad im odlično ide. Meni je najdojmljiviji početak filma, dok dvije cure vilene okolo na biciklima i jedna priča kako, dok spava, uvijek dođu male vile i odsjeku joj nekoliko pramenova kose. Dok se pogleda u goledalo, smao pomisli "Shit, they done me again!". Film sadrži i live nastupe spomenutih umjetnika, što ga čini dinamičnim.

Posljednji film te večeri, (spomenimo, i pobjednik ovogodišnjeg DORF festivala) je "Prvi pravi ženski zvuk" autorice Brankice Drašković. Riječ je o filmu čija je tematika novosadski novovalni pop punk bend Boye, prvi bend u Jugoslaviji sastavljen isključivo od djevojaka, te kao takav prilično revolucionaran na sceni. Ovaj bend obećavao je mnogo i dao je mnogo, inspiriravši i druge djevojke na slične poteze. Prvi punk bend s pjevačicom bio je riječki Kaos osnovan je 1979., a prvi all girl bend koji je izdao ploču bio je riječki Cacadou look (kvalitetan pop rpck, posluhnite na myspace). Boye su bila misao vodilja koju su slijedile Tožibabe iz Ljubljane, no one su okrenule glavu od pop prizvuka i okrenule se mračnijem hardcore punk zvuku. Film traje 79 minuta i izuzetno je zanimljiv, sadrži niz vrijednih starih video materijala, fotografija, hrpu intervjua ponajprije s članicama benda, no tu su i neizostavni Koja iz Discipline Kičme koji im je bio producent, pa Cane iz Partiprejkersa, zatim Kebra iz Obojenog programa, zagrebački rock kritičar Aleksandar Dragaš... U filmu je izneseno mnogo anegdota, povijesnih činjenica, stajališta, komentara, sjećanja na hitove poput "Ja hoću te", "Fudbal", "Dosta dosta dosta" tako da je mladom gledatelju možda začuđujuća spoznaja da je u Jugoslaviji postojalo još nešto osim Prljavog kazališta, Belog dugmeta, Azre i sličnih bendova kojima nas filaju svakodnevno, ignorirajući druge bendove i podžanrove kao da nisu ni postojali. A postojali su, bili su tu, ljudi su ih voljeli i bili su izuzetno značajni za scenu, za kulturu i razvoj regionalne rock glazbe. Tek danas mnogi postaju svijesni što su Boye (i ne samo Boye) značile za Novi Sad. Film mi se jako svidio, tim više što se bavi jednim odličnim, no nepravedno zapostavljenim bendom s područja bivše Jugoslavije i scenom koja ga je okruživala - svaki ovakav uradak odličan je potez koji dokumentira sve ono što se treba dokumentirati, a ne da nam mladost i dalje živi u uvjerenju kako su Johnny Štulić, Tifa, Bebek, Houra i ostali nekakva božanstva i da nitko osim njih nije bio vrijedan spomena. Spomenimo još na kraju da je posebnu nagradu žirija "za dinamičnu i dokumentarno relevantnu priču o odnosu jedne male sredine prema fenomenu heavy metala i omladinskoj subkulturi" osvojio je film "Radio Apokaliptiko" Marka Cvejića iz Slovenije. Taj film, nažalost, nisam uspio pogledati, a posebu nagradu festivala dobio je njemački redatelj Peter Bratz. Festivalu DORF nazočio sam prvi put i zaista je odlično organiziran, moje sudjelovanje ondje mi je veoma pozitivno i vrijedno iskustvo, koje mlade redatelje i glazbene fanove može samo potaći na daljnje djelovanje kako bi se svi zajedno okupili i dogodine.

matej perkov // 10/03/2010