Ispričavam se čitateljstvu na ogromnom zakašnjenju od mjesec dana, ispričavam se i Scottu Deluxe Drakeu, no desile su se neke važne životne stvari koje su me spriječile u tome. Dakle, neplaćene kazne za parkiranje, dosadna dječurlija koja ište slatkiše, bljuzgavica, prekomjerna noćna polucija, neispravni kućnih uređaji, otkaz, recesija, secesija, impresionizam, renesansa, idioti u prometu, murja na steroidima i ostalo. Pored svega toga, sva je prilika da ću postati crnogorski zet (već samo zet je dovoljno, pa kud još i u Crnu Goru?) Šta ima kod vas, a? Glava hvala na pitanju, nije dobro. Nikad nije ni bila. Scott Drake stvarno nema sreće s nama Hrvatima. Trebalo mu je čitava dva desetljeća da konačno dođe u državu u kojoj mu je izašao prvi album, što se čini čitava vječnost naspram mojih mjesec dana. Ali šalu na stranu. Gospodin Deluxe svakako zaslužuje da ga netko spomene u medijima, pa bio to i Internet. S obzirom na obim njegovog djela, zaslužuje barem desetak stranica, ali bolje išta nego ništa. Te 90.-te ili '91. godine koje više ne pamte ni povjesničari, u zemlji koja će nestati isto onako kako je nastala, u ratu i krvi, izašla je jedna mala beznačajna ploča koja će mnoge stanovnike te zemlje obilježiti za cijeli život. Ploča se zvala "My Machine", bend se zvao The Humpers, zemlja se zvala Jugoslavija, a nezavisni izdavač koji je odštampao ploču u 1000 primjeraka zvao se Slušaj Najglasnije. I tada kao i danas, potonji je slovio za opskurnog izdavača opskurnih bendova od kojih će mnogi kasnije postati kultni. Kolikogod ta riječ danas šuplje zvuči, onda je stvarno imala težinu, i ja je u svoj toj težini i koristim. Tako su i Humpersi, u dalekom Los Angelesu postali jedni od predvodnika vala garažnog punk rocka koji je tih godina zahvatio grad i s pravom ih se može zvati kultnim. Da je bilo sreće, kao što nije, stigli bi ga i mi gledati u svom njegovom naponu i mudima. Umjesto toga imali smo pametnija posla, pa smo rješavali pitanje granica puškom i torpedom. A dok smo se mi loše bavili demografijom, Drake i Humpersi su radili nešto manje opasno, pa su žarili i palili Amerikom te polako postizali ono po čemu ih danas znamo. Drake će dvadeset godina kasnije reći da im je izdanje EP-ja "My Machine" došla kao spas u zadnji čas jer su već ozbiljno razmišljali da se ostave rokenrola i zatvore promašenu karijeru. Naime, nitko od američkih izdavača nije ih jebao ni pet posto.

Dvadeset godina kasnije, nakon desetak albuma sjajnih albuma, snimljenih što s Humpersima, što sa Suicide Kingsima, Mr. Deluxe se izgledom gotovo ništa nije promijenio. I dalje nosi crna odijela sa šljokicama i košulje s ružama, glas mu je i dalje na rubu pucanja, a kretnje su mu isto onako elegantno neurotične kao i tih sretnih devedesetih. Jedina je razlika ta što je dobio trbuščić čovjeka u godinama i možda pokoju boru smijalicu više. Što je za čovjeka njegove prošlosti stvarno pohvalno. Specijalno za Europu, ujedinio se s francuskim punk rockerima The World's Strongest Men, koji sjajno oživljavaju zvuk originalnih Humpersa. Znači, sva ona punk rock energija, mast finog groovea s mudima presvučen preko ritma srednjeg tempa je tu. Kombinacija koja napušene okreće iz gaća, pijance pretvara u break-dance plesače, a od potištenih staraca čini sretnu djecu. Možda jest tehnički nesavršeno, možda je u ponekim trenucima krčalo i zujalo, možda je nekad bilo i pretanko ali je bilo odsvirano s toliko snage da sam u jednom trenutku pomislio da će sva četvorica kolabrirati. Da je tog glupog i kišnog ponedjeljka Scott u mikrofon urlao recepte za kuhanje, opet bi zvučalo odlično. Tresao se kao da je mu je kičma bila prikopčana na utičnicu. Da sve bude po propisanim pravilima punk rock koncerta pobrinuli su se i mlađi pripadnici mase koji su upriličili pristojan pogo. MI stariji smo stajali sa strane i pokušavali ih dostići trpajući se pivom, ali nam to nije uspjelo. Čak ni onda kad su izvodili legendarnu odu mladenačkom bijesu, "Nervous Breakdown" od Black Flaga. Ne znam da li je to samo previše ili premalo piva i dima, ali nekako sam želio da upijem svaki slog, udarac bubnja ili trzaj glave koji je dolazio sa stagea, umjesto da se izgubim u znojavoj masi kao na sto drugih koncerata prije. A možda bih to i učinio, da su SDD i WSM, slijedili tradiciju Humpersa te doveli još jednog gitaristu. Nemojte me krivo shvatiti, i ovaj jedan je bio odličan, ma šta odličan, vrhunski, ali tek s drugom gitarom bi to bilo ono pravo. Zvuk bi zasigurno ispunio prostor i bio nekako moćniji i snažniji, baš kakav su imali Humpersi. No, nema veze. I bez te sitne tehničke pojedinosti, Drake i najjači muškarci svijeta su nam podarili vrhunskih sat vremena garažne brijačine. Da gnjevni susjedi Spunku nisu nametnuli ponoćni policijski sat, dernek bi se nastavio do sitnih noćnih sati. Tek tada bih mogao reći da sam diplomirao Humperse. Ovako, SDD-ju samo mogu zaželjeti da se u skoroj budućnosti dokotrlja do našeg male birtije i ponovi sve ono što je učinio tada. A mi ćemo čekati. Manje od dvadeset godina, nadam se.

djole // 03/03/2010