Jon Spencer i Matt Verta-Ray kao da su odlučili odsvirati koncert u svakom gradu na kugli zemaljskoj. Četiri mjeseca nakon odličnog koncerta u Zagrebu, ponovno su se približili našim krajevima. A kada dođu tako blizu kao što je Padova, kako ne otići na koncert i zagarantiranu uživanciju. Takvu priliku nismo mogli propustiti i držeći se one ''najmanje jedan koncert Jona Spencera godišnje'' zaputili se u Padovu. Koncert se održavao u klubu Unwound, smještenom s one strane pruge, uz plavi neonski most, u mračnom kutku dvorišta nečega što je izgledalo kao skladište kakvog supermarketa. Iako je najavljeno da se vrata otvaraju u 22h, pola sata prije tog vremena pred klubom je već čekala hrpica ljudi koja se s vremenom sve više povećavala, ali ni nakon 22h vrata Unwounda nisu pokazivala namjeru da se otvore i puste nas unutra da se zgrijemo. Kad smo već sa sumnjom počeli gledati u vrata neka sjena s druge strane otključala je bravu i rijeka ljudi je pohrlila unutra i zapela na izradi članskih iskaznica po cijeni od 10 eura. Divno. A onda smo shvatili da nema garderobe, jer je u njoj smješten merch. Još divnije. Sva sreća prvi bend, predgrupa, predčovjek, kako vam drago, kanadski Bloodshot Bill je ubrzo zasjeo na pozornicu, bos i u piđami, s gitarom i kokoticom koja se sjajila pod reflektorima. Bloodshot Bill kombinira rockabilly i blues s hrapavim vokalom i malo previše roktanja i loših šala. Dok studijske snimke zvuče prilično dobro, uživo i nije baš oduševio, a u nama je pobudio jedinu želju da na pozornicu dođe jedan drugi one-man bend - Bob Log III. Billa prati glas ludog performera, ali umorni od puta i štedeći energiju za Heavy Trash, odlučili smo njegov set presjediti, tako da nismo doživjeli Bloodshot Billa u punoj raskoši. Možda je zgodno spomenuti da su mu prije tri godine zabranili ulazak u SAD na pet godina. Zašto, ne zna se, ali na američkoj turneji će Heavy Trash moći pratiti tek od studenog 2011. Kad su se Heavy Trash popeli na pozornicu publika je doslovno poludjela. Iako je bila puna većinom pripadnika muškog roda, svojim ''Jooooooooooooon!!!!!!!'' vrištanjem bi bez problema posramili zbor šiparica u naponu najgore hormonske teen groznice. Biti cura koja stoji između njih i najdražeg im Jona nije bilo niti najmanje zabavno, a nisam jednom morala slušati prigovaranja da ako si žensko to ne znači da automatski moraš stajati u prvom redu (?!??!?!). Sva ova naklapanja o publici su ovdje jer ovo je bila definitivno najnenormalnija Heavy Trash publika ikad viđena. Skakao se pogo i bacalo s pozornice, klanjalo bendu i ležalo među mikrofonima. Čak ste i na najlaganijim stvarima riskirali lakat u rebra. Heavy Trash, u istoj postavi u kojoj smo ih mogli vidjeti i u Zagrebu, i dalje promoviraju svoj posljednji album ''Midnight Soul Serenade''. Počelo je s ''Bumble Bee'', odličnom obradom LaVerna Bakera. Stari Trekkie Jonathan Kirk Spencer bio je neumoran u crnom odijelu i košulji na papučice i ostala praživotinjska čudesa. Uz tek pokoji predah da malo ovlaži grlo, Jon je mrcvario svoj akustični Gibson dok su znoj i slina letjeli na sve strane, a mladići vrištali u publici. U jednom trenu bi visio s pozornice, u drugom nas pozivao da svi zajedno plješćemo, dok bi u sljedećem već imao monolog o ljubavi i ''eating pussy'', što mu je, dalo se naslutiti, jedna od omiljenih razbibriga u životu. Na žalost monolog nije završio odom oralnom seksu, pjesmom ''Gatorade'', ali kaj se može. Većina set liste sastojala se od pjesama sa zadnjeg albuma i pratećih 7'' koji su se za prilično male novce mogli kupiti na merchu, već potpisani od Matta i Jona. Uz pokoju pjesmu s prva dva albuma, dvije pjesme je otpjevao i kontrabasist Simon Chardiet, svoju ''Bug Bite Daddy'' i kao prvu stvar na bisu, jednu sasvim novu pjesmu koja je nastala tog poslijepodneva. Matt Verta-Ray se uz svoju čarobnu rockabilly gitaru također latio mikrofona omotanog bršljanom na pjesmi ''Good Man'', koja mu tako dobro pristaje. Jedina osoba u valjda cijelom klubu, koja tu večer nije zapjevala je bio bubnjar ''Ramshackle'' Sam Baker kojeg su Heavy Trash posudili iz Lambchop, kako za snimanje ''Midnight Soul Serenade'', tako i za live svirke. Posljednja pjesma prvog seta bila je ''The Pill'' koja je, ionako dosta dugačka za Heavy Trash standarde, poprimila novi razvučeni uvrnuti aranžman od kojeg se i vama činilo da ste progutali nešto što možda niste trebali. Naravno, Heavy Trash su se vratili i na bis koji je započeo već spomenutom novom pjesmom, a nastavio s još jednom odličnom obradom, ovaj puta Jamesa Browna i ''I Don't Mind'' koju Jon svaki put otpjeva tako da me prođu trnci po cijelom tijelu. Kako ovdje više nije bilo set liste po kojoj bi se ravnali Jon je ostatku benda dovikivao koja pjesma je sljedeća, što je izazvalo zbrku sa ''(Sometimes You Got To Be) Gentle'' jer dok se Jon derao ''Gentle!'' Matt, Sam i Simon su se zbunjeno pogledavali i govorili ''What!??!''. ''Gentle!''. ''What?!''. ''Gentle!''. ''What!?''. ''GENTLE!!''. Publika je očito isto imala problema sa sluhom jer je bila sve samo ne 'gentle'. Više komada velikih crnih modrica to mogu potvrditi. Koncert je, vrlo prikladno, zatvorila ''Bedevilment''. Iako su završili sa svirkom, Heavy Trash nisu pobjegli u nepoznato kroz stražnja vrata kluba, već su došli družiti s fanovima i dati pokoji autogram. Koliko god puta gledala Heavy Trash uvijek me iznova oduševe i bace u trans svojom energijom i iskrenošću kojom sviraju. Ništa nije odrađeno i uvijek se daje 110% u svakom trenutku. To je pravi rock'n'roll.

Izvještaj zgotovili glass i

ana // 28/01/2010

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Ako vam Graz nije previše daleko danas stignete pogledati Heavy Trash u Orpheumu.