Punk u bijelom

Nakon snimanja božićnog partya na poslu, pogledavši na sat skužio sam da neću stići na bus na Črnomercu. Što da radim? Odgovor se sam nametnuo - idem u Brazil na koncertić, ionako su me pitali frendovi hoću li doći, no odgovorih im negativno. Sjedoh u tramvaj i krenuh prema savskom nasipu, u mislim pjevušeći pjesmu od beogradskog frika po imenu Tabić Tobić", a refren ide nekako "Koji tramvaj vozi za Jamajku, a koji tramvaj ide za Brazil...". Snijegom prekriven savski nasip izgleda baš fora, a u moru bjeline izranja drveni objekt pred kojim desetak pankera prkosi zimi cugajući jeftini bambus. Pozdravi, zagrljaji, rukovanja - klasika. Pao je i prijedlog da se natječemo tko će bolje ispisati svoje ime u snijegu žućkastim supstancama, no nije bilo vremena - iz Brazila su dopirali prvi zvuci svirke.

Tu večer nastupala su dva benda, Ciroza jetre i Stigma (oba iz Zagreba). Ciroza jetre je melodični zabavni street punk s temama koje se više manje svode na zezanciju. Počeli su sa "Picek je peder"; nastavili sa "Zabranjena ljubav", "Dečko bez budućnosti (posvećeno tanašnom punxu iz Velige Gorice), a kod "narkomanke" i "Dr. Martens" počeo je i pogo (na prostoru veličine nečijeg dnevnog boravka). Dobru svirku Ciroza jetre je završila s obradama "Bila je" (Pekinška patka) i "Alternative" (Exploited). Nakon njih binu zauzima Stigma, no morao sam na zadnji bus tako da ih nisam gledao - A to ti je neki d-beat, hardkor ono, ko Discharge ali žešće - objasnio mi je Đani iz Overdose. Okej, vjerujem mu na riječ. Okružen bjelinom savskog nasipa krenuh kući, pjevušeći si "Zabranjenu ljubav" (nemoguće ju je bilo izbiti iz glave), a Stigmu ću pogledati neki drugi put.

matej perkov // 19/12/2009